Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
srijeda, srpanj 25, 2007

Mene ljudi ili vole ili me mrze. Mene nitko ne podnosi niti trpi. Ni sa kim nemam neodređene odnose. Ili jesam ili nisam. Zato ili sam prva od prve ili se ni ne natječem. Jebena je stvar kad te voli netko koga ti ne voliš.
Jutros mi je zvonio telefon i kad sam vidjela broj i ime, usrala sam se od straha. Ko pred mamom nekad kad je saznala da sam markala iz škole. Jebiga, sad nisam ništ naparavila, ali uvijek se osjećam jadno samo zato što ni ne želim odgovoriti na poziv. Zvala me kolegica s bivšeg posla. Ta se žena, od prvog dana moga posla za mene primila ko pijan plota. Isprva sam mislila to je welcome gesta, ali postalo je neizdrživo. Ženskica si je od prvog dana zamislila da smo si mi najbolje frendice, a najbolje frendice sve dijele. Tako je ona meni povjeravala svoju intimu, a ja njoj o cvijeću i proljeću jer se jednostavno nismo kliknule. Dala sam si truda i pokušala s njom pričati o sebi, ali sam shvatila da se ona gubi u mojoj priči i da nema blage veze kaj joj pričam. Jebiga, nismo bile na istoj razini. To je kao da se staneš ispod plafona svoje visine i počneš skakat u zrak. Jebiga, ne ide! Inteligencija ti je tu di je. Mučni su mi bili ti razgovori, a mrzim nešto raditi na silu. Poslije sam si čak pomislila da je zaljubljena u mene. Kud ja, tud i ona. Ti si meni tak lijepa, ti se meni super oblačiš, joj ja bi bila sretna da sam ko ti... No, da! E onda su krenuli pokloni. Za kaj? Za badava. Da mi iskaže svoje oduševljenje sa mnom. Svijeće, mirisne svijeće, svijeće u boji, svijeće u obliku srca... Čak sam si pomislila da je u nekoj lezbijskoj sekti i da sa mnom hoće isprobat neki ritual. Ja bih svašta probala, da me se pita, ali ona mi baš nije bila privlačna. Postala mi je noćna mora. I oni zagrljaji i pusice čim dođe na posao... Jooooooooooooj, jebemti, ja mrzim kad me netko cmokče i dira! Ja to stvarno mrzim! Ja nisam taktilna osoba. Ja diram svog Dečka. I njega ljubim. Čak mi je i moju S. teško zagrliti i poželjeti joj sretan put. Grliš me ko da ruke nisu tvoje. Trudim se, zna ona da je volim ionako. Ni ko mala se s ni jednom curicom nisam držala za ruke. Ni sa svojm S. se nisam držala za rukice pa trajemo 20 g.

                       
I tako je ona, Bogu hvala, promijenila posao. Ali onda su počeli pozivi i sms-ovi. Na večinu njih nisam odgovarala osjećajući se usrano kao i danas. Meni je to gubljenje vremena, živaca i novaca. I onda sam je prije nekoliko mjeseci srela u gradu. Žurila je prema meni, zagrlila me, poljubila i objavila da se udaje. Nisam krila oduševljenje jer će sad nekog drugog maltretirati svijećama. Razmjenile smo par riječi jer sam se trudila izgledati jako zauzeto kopajući po torbi i tražeći papire za Finu. Moramo na kavicu, prije 8. mj.! A što to znači? Da će me pozvati na svadbu. Sranje. Jer kako od srca dati nekome 100 €, a ne možeš ga živog vidjeti?
I tako nisam se javila. Opet. Da li sam ja fest loša osoba?
I onda si razmišljam o svojim kokoškama. Kak mi je žal kad imam posla i ne mogu s njima na kavu. Kak mi fale kad se ne čujemo jedan dan. Kak možemo cijeli dan provesti zajedno, smijati se i kad se istroše sve teme, možemo slobodno sjediti jedna uz drugu ispijajući pivice i u šutnji tipkati sms-ove dečkima, muževima, prijateljima, ljubavnicima, priležnicima...  a da nam nije dosadno. Jer mi se kužimo. Mi smo se kliknule.
bomba-estrogena @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare