Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
srijeda, kolovoz 22, 2007

Jutros sam bila sa svojom S. i Tinčekom na kavici. To nam je ritual postao i uživam u tome. Ne mogu vjerovati koliko malo dijete može čovjeku uljepšati dan, samo smješkom ili nekom nerazgovjetnom glupošću. Htjela bih imati dijete. Intenzivno o tome razmišljam. Baš hoću, baš želim.  U srcu osjećam toliku toplinu, toliku ljubav prema Dečku, želim nešto što nećemo dijeliti na moje i tvoje. Zamišljala sam kako bi izgledalo, kako bi se zvalo. Htjela bih sineka; da ima crnu kosicu i da je tamnoput na mene, da ima oči zelene na njega, da ima te jamice na obrazima kad se nasmije kao on, da ima zubiće na mene, da ima ruke na tatu....
Ma da je cijeli on, bila bih najsretnija. Da je kao on...
Uh... Gdje sam stala? Sjedimo jutros S. i ja na kavi i stol preko puta nas nekad bivše prijateljice, danas dobre prijateljice i danas meni bivše prijateljice, ispijaju također kavicu. Postoji neka poslovica da onaj tko ti nije više prijatelj, nije nikada ni bio i to je posve točno. Ne govorim o situacijama kada se ljudi udalje, nego kada svjesno povrijede jedan drugoga. Danas su dobre, nekad nisu bile. Povezala ih je zajednička situacija. Lov na vještice. Zašto? Još uvijek ne znam. Samo ne shvaćam licemjerje. Nikako. I nikad neću. Danas me ni ne boli taj prizor. Danas mi je smješan. Jedna je radila ono što se ne smije , druga je nedavno napravila ono što se ne smije, obje su osuđivale ono što se ne smije i sad ih baš to povezuje.

                               
Sada je gubitak vremena razmišljati o tome i trošiti riječi na njihova imena jer postoji vrijeme koje provodim s dragim ljudima i nikad nije uzalud utrošeno. Kao što rekoh: Sjedimo jutros moja S. i ja na kavici..... Često i jako puno razmišljam o prijateljstvu, o njegovoj svrsi, o miru i sreći kojim ispunjava dušu, o trudu i svime što dobiješ zauzvrat. I sretna sam. Presretna sam. Vesele me ti mali rituali, neke poveznice koje nas drže zajedno. Veseli me ta naša potreba da provedemo vrijeme zajedno. I moja potreba da odem do moje S. i prebirem po zdjeli s osušenim voćem i tražim kruške i njena da svako jutro dođe s Tinom na keksiće i bananka.... Vesele me naše zajedničke večeri uz crno vino i pršut zbog kojeg smo skoro bankrotirale u dućanu. Ali kad je bal nek je bal!  Vesele me subote s J. Čak me veseli i iščekivanje od sat-dva da se okupa, opere, osuši kosu, popegla je, a sve zbog kave od pol vure. Veseli me moja R. i njeno trčkaranje za Lukicom. Veseli mi i njen muž. Veseli me i kad I. dođe iz grada i drži monologe o svojoj bebi, kad gledamo izvještaje od pol metra s ultrazvuka, kad se njen M. veseli novom Bosancu u kvartu. Ma sve me veseli! Volim te ljude!
Razmišljam o vremenu koje će doći. Neću ih izgubiti. Imam osjećaj da su tu oduvijek. Neki zaista i jesu. 20. g. je puno vremena. A imamo ono nešto zajedničko, jedna drugu i jedni druge. U dobru i zlu. Možda da ponovno počnem razmišljati o kumicama...  Čak mi više ne fali ono brdo stvari koje smo radile kad smo bile mlađe, jer svakim novim susretom stvaramo novo sjećanje, novu sličicu... Ne karikaturu.
bomba-estrogena @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare