Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
četvrtak, kolovoz 30, 2007

           

Danas je pravi jesenski dan. Da, da... Obožavam jesen. Sve te boje, lišće, zvuk lišća, pogled kroz prozor na brda i šumu. Sve te nijanse zelene, žute, narančaste, smeđe. To me sve nekako umiruje, jednako kao što me proljeće i onaj miris jorgovana digne i osvježi. Mrzim zimu. Prespavala bih je, preskočila. Mrzim poledicu, temperature u minusu, dane bez zrake sunca, pet slojeva odjeće, mrak u četiri popodne. Snijega se zasitim isti dan i treba mi samo radi dekoracije od Božića do Nove Godine. Nažalost, to ne ide po narudžbi.
Neki ne vole prirodu, ne uživaju tako u njoj. Ja se svemu čudim ko pes buhi. Svakoj latici, svakoj nijansi, svakom zvuku, mirisu. Rekao mi je jednom dečko da ja ne volim prirodu. A dobro... Ne volim njegovo objašnjenje moje ljubavi prema prirodi. Njemu je užitak otići s društvom u planinarenje. Popit, popušit koju đoju (prije napušit se nego popušit koju, ali manje bitno). Meni je isto to mogući užitak... Na Ugljanu smo prošle godine, u jesen, bili s još jednim parom. Bilo je lijepo. Šetali smo po šumi, popeli se na vrh Sv. Mihovila... Uživala sam. Bilo je preko 20 stupnjeva, a kraj listopada. No dok on (i oni) samo uživaju u pušenju trave, ja zujim okolo, tražim zmije, guštere, bube, gledam biljke, stijene, uživam u pentranju i skačem ko vjeverica s jednog mjesta na drugo. Osjećam se nenormalno. Djetinjasto. Ko Alisa u zemlji čudesa.
Gledam njega i njegove zelene oči. Nevjerojatno kako u tom svom zelenilu samo te oči dolaze do izražaja. I miriši. Ko cvjetić. Napisala bih naziv parfema, ali ne znam jer ga jedva izgovorim. Neki japanski. Taj miris me podsjeća na vrijeme kad smo se upoznali. Na ono vrijeme iščekivanja. Što će sada biti? Hoće me poljubiti? Hoće me primit za nogu? Idemo se sexat? Jedva čekam da me primi. I mirisima i bojama, ponovno se zaljubljujem.
Planirali smo u 9. mjesecu otići negdje za vikend. Ili Gardaland ili neko seosko imanje u Istri. Ne znam kaj bi radije. Ovo ljeto sam sa svojom J. i njenim dragim bila na Čatežu. R., mali Lukica i famozni Muž nisu mogli ići jer Lukica nije imao putovnicu. I bilo mi je žao što nisu išli. To mi je izlika u biti jer sam se htjela igrati u gusarskom brodu. Zvuči smješno, ali u meni se često probudi dijete i želim uživati u svim sitnicama i za nas odrasle, u pizdarijama. Zvuči zaista smješno za nas odrasle, jer sam istinski htjela skakutati po tom brodu, penjati se po ljestvama, mrežama i čekati da me top zalije... Ali nisam. Sjedila sam u pličaku, gledala djecu i došla do zaključka da jedva čekam svoju kako bi se legalno igrala. Rekla bi moja prijateljica da imam sindrom Petra Pana. Kad bih izgubila to malo djetinjeg u sebi, mislim da bih izgubila svu ljudskost. I zato sam i Petar Pan i Zvončica.
I tako sam u dilemi. Gardaland ili Istra. Igra ili skakutanje po prirodi (i krevetu).
bomba-estrogena @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 50 | Prikaži komentare