Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
četvrtak, siječanj 17, 2008

Osjećam se kao da lebdim iako poput djevojčice odguravam kamenčiće po cesti. Igram nogomet s njima pa ih šutnem i gledam gdje će završiti. Zamišljam stabla u zelenilu. Još malo, još samo malo i borovi će dobiti društvo. Zapuhuje vjetar, mrsi mi kosu i nemarno okrenem obraz na drugu stranu. Paše mi. Koji put i poskočim. Desilo mi se čak da i potrčim. Zbog njega, njemu.
Iako me bezbroj puta u danu pitao Što ćeš raditi poslije? Imaš li još posla? Ideš li nekud? nisam shvatila njegove namjere. Neću ništa raditi. Nemam posla poslije. I ako odem do svoje S. to se ionako ne računa jer mi je tu blizu. Ravno 7 min. pješke niz ulicu. Taman sam sjela, S. je skuhala kavu i stavila pred mene, zazvonio mi je mobitel. A di si? - Pa kod S. Ti si doma? - Jesam.  - Čujem svoju mamu kako se smije. - Ajoj, ti si kod mene? - Jesam, da. Htjela si da te iznenadim, a tebe nema. -Evo me, dolazim. - Kupi šlag.
Istrčavam iz zgrade. Usporim, promotrim da li me tko gleda pa opet požurim, potrčim i dolazim sva zadihana. On sjedi s mojima i vidim ružu u vazi. Bijelu s rozim obrubima. Zagrlim ga. Došao je bezveze. Dobila sam tu ružu, za bezveze. Onako kako sam htjela. Polako mi se skupljaju suze u očima, od sreće. Od nedjelje je sve nekako drugačije. Ili mi se samo čini? On. Ja. Sve oko nas. Onako kako sam željela. To je ona bliskost koju sam tražila. Da znam da je tu za mene i zbog mene, uvijek. Da znam, ne samo da vjerujem. Da znam da sutra i prekosutra postojimo mi.
Otišli smo na pizzu. Slučajno, kao pozvan došao je B., prijatelj koji se bavi stanogradnjom. Razgovori o vrstama krova, o temeljima, ciglama ili kanadskoj kući, PVC stolariji. On se zanima, on ispituje, on želi, on planira. Čudno se osjećam. Supijano. Drogirano. Građevinsku imamo. Ništa bez troškovnika pa polako krediti, stambena. Krenulo je.
Zaspao je mirno, prije 10, a ja bih skakala, vikala, vrištala. Gasim svjetlo i vrtim se po krevetu. Toliku sreću i uzbuđenje nisam nikad osjetila. Glavom mi se motaju misli, tutnji mi u prsima, jedva dišem. Suze se ponovno javljaju, šmrcam. Uvjeravam sebe da ne sanjam, da ne maštam više, da nisam tužna više jer se ništa ne događa. Događa se. Sve se događa. Upravo sad.
I jutro je došlo. I opet novi dan. Danas je već četvrtak. I opet mi se plače. Još uvijek se nisam navikla da mi se sve želje ostvaruju. One Božićne, one životne, one ljubavne. Sve. Sve one moje puzzle su na broju!
Pjesma u glavi mi se javlja i svakom riječi više je suza u oku. Plačem od sreće. Nisam nikad tako plakala.
Opet mogu čuti kako raste trava,
obuklo se nebo košulja mu plava,
proteže se more i zijeva,
kihnulo je sunce i oblaka nema.
 
Opet mogu budan sanjat sve što želim,
imam svemir ljubavi s tobom da ga dijelim,
opet kuca strana lijeva,
sretan sam jer znam opet mi se pjeva.
 
Vratio sam se živote,
otjero sam dane sive,
imaš li za mene još ljepote,
vratio sam se opet među žive!
 
Opet sreća tragove mi prati,
a do kada tko to može znati,
sve dok u meni živi nada,
život je lijep, život je sada.
 
Vratio sam se živote...

                                                                                               Kemal Monteno
 
bomba-estrogena @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 61 | Prikaži komentare