Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
ponedjeljak, srpanj 23, 2007


Ima žena (a naravno da opet govorim o sebi) koje prilikom veze podnose svakojake egzibicije svojih partnera (čitaj Nekoga). Nakon četiri godine analiziranja svojeg i njegovog ponašanja, koje sam doduše, uvijek smatrala u najmanju ruku čudnim, konačno sam došla do ne tako blistavih zaključaka. Za to što mi je radio i u čemu sam i ja sudjelovala  postoje i znanstveni nazivi. Netko je od mene htio stvoriti savršenu sliku na sliku i priliku svoje vizije u glavi. To nije bila više ona žena koja ga je privukla prčastom guzom, ona savršena koju bi tako jako htio ... Ne ne, sad je postala žena koja ne bi smjela nositi minjake jer nisi baš tak dobra, žena koja bi trebala nositi zeleno umjesto rozo jer rozo nose curice i vrijeme ti je da budeš žena, žena koja nakon što je bila neodoljiva više nije ni lijepa jer zašto  bi ti govorio da si lijepa kad si obična, najednom je i izgubila i stil jer lijepo si se danas obukla, to te netko drugi  savjetovao, postala je žena koja se iz svojih štiklica morala presvući u tenke jer ne ide se u Sheraton, postala je žena koja se nije smjela šminkati jer ti trepavice nisu simetrične na oba oka, postala je žena koja svojemu muškarcu više nije ni bila njegov tip žene jer on voli tamne. I tako, polako gubeći samopouzdanje koje sam godinama gradila, najgori neprijatelj postajalo je moje ogledalo u kojem sam tražila mane koje mi je on pronalazio. Te mane nisu čak bile ni mane, to sam bila ja, no u tim vremenima, slijepo sam mu vjerovala jer ako vas čovjek voli, onda će vam iskreno i reći što s vama ne valja.


Polako je to što ne valja prelazilo količnu mojih vrlina uopče, a ja sam polako tonula gubeći sebe u tom ogledalu i otkrivajući osobu koja nije dovoljno lijepa, dovoljno dobra, dovoljno tamna bez obzira na svoju tamnu kosu. Postajala sam nesigurna, preplašena i jadna. Imala sam fobije od zajedničkih izlazaka i njegovih komentara jer sam samo svome muškarcu željela biti lijepa, a da se postavila na prste, nije mi polazilo za rukom. Ja sam njemu vjerovala i osjećala se krivom što ne znam biti dovoljno lijepa i dovoljno dobra.

Mi se nismo držali za ruke i grlili u javnosti jer to klinci rade. On mi nije govorio da me voli  jer ja sam njemu draga.

Dan danas sam dovoljna njemu u određenoj količini, ali opet postoje stvari koje nikad neće biti dovoljne i one koje bi se tek otkrile da su takve.

Što da sam ja od Nekoga zahtjevala da je 10 cm viši nego kad smo se upoznali? Da mu je l 5 cm dulji i Φ 1,5 širi?

Kako biti ono što nisi? Nikako, a ja sam se trudila..

Danas to znam, ali uvijek je postojala ta manijakalna potreba popravljanja sebe pred njim. Uvijek, iznova. On je jadan jer sam ja takva, a dok sam takva neće valjati.

I nije nikad u potpunosti valjalo. A uvijek sam mu se vraćala, ovisna o takvoj ljubavi. Ljubavi izmjenjivanja nježnosti i poniženja. 

                 


I opet sam plakala željeći to poniženje vratiti nazad tek toliko da bih imala nešto od njega. I plakala što će možda neka druga bolje proći od mene. A neće, ne. I sad mi je došlo iz dupeta u glavu da ja imam nekoga tko me voli baš takvu kakva jesam, puna mana ko pes buha, ali njemu sam lijepa, najljepša, a Nekome to nijedna neće biti. Došlo mi je iz dupeta u glavu da ja uz sebe imam kvalitetnog muškarca koji me voli, s kojim mi je sex odličan, koji me napaljuje, koji me poštuje, koji me nosi ko kap vode na dlanu samo zato što sam njegova. Koji sa mnom razgovara, koji me sluša. Koji je moja podrška, moj prijatelj. Ovo što ja imam sada, nijedna cura Nekoga neće imati ni u pola.

bomba-estrogena @ 00:41 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare