Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
nedjelja, kolovoz 12, 2007

Baš razmišljam koliko se život može promijeniti preko noći... Zamišljaš kakav bi život trebao biti, ali postoji nešto što te vuče nazad po tog nekog posebnog, jedinog kojeg bi htio da krene s tobom naprijed. Sve se naoko složi, lijepo je, naoko, mirno, idilično, naoko, a u srcu kao da imaš vulkan koji samo čeka da eruptira od siline želja, uspomena, ljubavi i zajedničkog vremena. Čovjek s godinama odrasta i to je znanstveno dokazana činjenica; stari i umire. Nezamjenjiv tok života, ali postoje situacije koje moraju biti krajnje da bi nam dotad izgrađena mišljenja promjenile. O takvim je situacijama govorio i Karl Jaspers i to sam sve fino naučila iz filozofije i mislila kako ja to sve shvaćam. I danas se sjećam tih krajnjih, graničnih situacija : smrt, gubitak voljene osobe, patnja, krivnja. Iz takvih situacija čovjek ne izrasta, nego sazrije i krene naprijed, bolji i kvalitetniji. To mi je, naime, dosad, bilo samo teoretski jasno. I rečenica : Čovjek je proces postajanja čovjekom. Bila sam tisuću puta povrijeđena, no to nije bilo dovoljno da promjenim nešto u sebi. Tek kad sam ja povrijedila i osjetila krivnju i grižnju i vidjela suze i bol koji sam ja uzrokovala, bile su mi jasne moje greške. To je taj proces. I to nije reverzibilan proces - traje, završi, i ne ponavlja se jer nosi pouku i promjenu. Nema nazad. Nema opet. Ja sam naučila. Ne osjećam entuzijazam zbog toga. Osjećam sram, trenutno, poniženje, bol, suze, i strah. Da li vjerujem u sudbinu? Ako kažem da ne i da je čovjek sam gradi, bit ću u pravu. Sami smo krivi za to. Ako kažem da vjerujem, onda nam je ta situacija nametnuta da je rješimo. MI. ZAJEDNO. I dolazim do istih odgovora. Ono što vjerujem i nisam u dilemi je da sve ima svoju svrhu: da smo zajedno nešto naučili i da smo postali bolji, kvalitetniji ljudi. Da ćemo se znati poštivati, razumjevati, praštati, voljeti i svađati. I mislim da smo se tek sad upoznali. Ne jedno drugoga, nego sami sebe. I vidim u tome temelje nas. I to me veseli. Jednom ću  moći reći kako sam bila glupa, neozbiljna, neodgovorna, i ponosna što smo to prošli zajedno i reći : Gle nas sad!
 
Ono što mi srce i razum govore, i po prvi put se slažu, da moram stati uz tebe jer te volim i cijenim. Jer te razumijem. Nisam baš bila najbolja u tome i nisam bila anđeo, najmanje svetica, ali neću griješiti namjerno. Neću biti inatljiva, osvetoljubiva... Pričat ćemo, razgovarati, razglabati, ako treba i satima. Zato je čovjek i izmislio riječi i govor, jer je preograničen u glavi za sve misli koje nosi u sebi. DOBRO SMO SAD i vjerujem u naše sutra. I bit ću tvoja potpora u tome, i voditi te naprijed. Budi i ti moja. Nisam najjača na svijetu, i priznajem da ne mogu bez tebe, i ne mogu sama. Prestrašena sam, ali znam koliko vrijedimo zajedno. I bit ćemo mirni, sigurni i sretni! Bit ćemo, ljubavi! Vjerujem u našu ljubav.
 
Nemojte zamjeriti, danas me pucaju emocije i razmišljanja, a ne bi trebali. Nisam se naspavala. Sanjala sam gluposti. Da gubim nekoga koga volim... Probudila se s grčem u želucu. Ali lijep je dan. Ljepši nego zadnjih par dana. 

              
bomba-estrogena @ 12:03 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare