Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
srijeda, kolovoz 8, 2007

Da se ne izbriše, da se ne zametne, da se ne zagubi, da se ne zaboravi... Tebi
( a Ti znaš zašto i kada )

 
Kad sam sretna, ne znam o čemu bih pisala osim da ponavljam iste riječi u tisuće varijacija: sretna sam, jako sam sretna, vesela sam, uživam, ne vjerujem, blistam... I ne vjerujem, još uvijek. Ne vjerujem da mi se događa toliko lijepih stvari; da sam okružena s toliko divnih ljudi i da imam tebe koji si mi se brzinom munje uvukao pod kožu. I sad priznajem da jesi i prije nego što sam ti rekla. Prije nego što sam smogla hrabrosti da ti kažem da te volim.
Bio si ono moje nešto. Netko kog želim upoznati, znati, imati pored sebe i samo za sebe. Posljednje dvije godine su mi bile turbulentne. Pune straha, suza. Imala sam nekog, a uvijek sam bila sama. Tebe sam viđala tek toliko da se podsjetim da bih ponovno mogla biti sretna. Kad smo se upoznali bio mi je to najljepši trenutak do tad. Osjećala sam se kao malo dijete. Bio si mi presladak s tim svojim nastupom. S bušicom naslonjenom na mene, sa svojim pričama kao da se znamo cijeli život ( i kao da to mene zaista zanima ). Došla sam doma s bezbroj pitanja u glavi. Što ako mi se ne javiš? Ali javio si se. U 6 ujutro da ti je drago što smo se upoznali i da ćemo se poslije dogovoriti za kavu. I opet mi nije bilo dosta. Opet je bilo. Što ako se poslije ne javi? Ali jesi. I opet, pogađaš, nije mi bilo dosta? Što ako se ne pojaviš? Ali jesi.
Sve je bilo nevjerojatno dobro, ali ja ne bih bila ja da nisam sumnjala, analizirala: koliko je to sve iskreno, koliko stvarno, koliko će trajati... I svi odgovori su mi bili pod nosom, a svejedno ih nisam mogla prihvatiti kao takve. Nisam se mogla opustiti. Strah me bilo ljubavi. Strah me bilo osjećati, a ti si bio spreman s odgovorima, spreman dokazati da mi postojimo i sutra. Ali ni to mi nije bilo dosta. Bilo mi je lakše otići i ostaviti mogučnost da budem sretna, voljena, mažena, pažena, da imam s kim razgovarati, pričat gluposti i smijati se, zbog nekoga kog sam za sve to morala moliti. Žao mi je sad zbog svega. Žao mi je što sam te ostavljala na način na koji sam sama bila ostavljana. Žao mi je što sam bila sebična, nepovjerljiva, hladna.
Još imam jedno priznanje. Namjeravala sam te ponovno ostaviti. Nakon Ivanove svadbe. Po treći put. Nisam se mogla nositi s osjećajima, s dva mjeseca koja smo proveli odvojeno, ali ta me svadba promjenila i promjenila sva moja uvjerenja iz temelja. Sva sam se promjenila. Ne znam da li je to zbog situacije, zbog cijelog dana i noći provedenog s tobom, ali svaki se osjećaj našao na svom mjestu. Bio si mi prekrasan tu večer. Prelijep. Poseban. A nisam ti to mogla reći.Riječi mi nikako nisu išle preko usana. Strah me je jer kad ih izgovorim, one postaju stvarne i postajem ranjiva, gola, nesigurna. Još sam tad znala da sam ja ta koja vodi igru, koja kontrolira svaki tvoj pokret i osjećaj. Ali kad smo zajedno, toliku dragost osjetim u srcu... Mir i nemir istodobno, osjećaj da si tu i strah da ne odeš. Da li je to ljubav? Stoput me tjedno iživciraš, digneš mi tlak sa svojim filozofijama, a opet jedva čekam da ga te vidim, taknem, zagrlim.
Zadnji vikend u 10. mjesecu smo proveli na moru, na Ugljanu. I rekao si mi da me voliš.. Ja nisam znala guknut. Ne mogu da me jebeš. Ne ide mi. A volim te i rekla bih ti, a ne mogu. Čekala sam  neki poseban tren, opet neku posebnu situaciju, možda 2-3 pive u guzici, više vremena, mrak... Ne znam, neku hrabrost da ti dam srce na dlanu. Sve treperi u meni i jedva čekam da ti kažem jer ću ekplodirat, a ne mogu.
Bilo mi je lakše animirati te najgore moguće načine, provociranjem, ispitivanjem: Zašto si sa mnom? Što sam ti ja? Zašto baš mene hoćeš? Zašto smo mi zajedno? , nego ti priznati da te volim, da sam luda za tobom od prvog dana kad sam te vidjela, da me samo strah da me ne povrijediš, kao što sam ja tebe, kao što je netko mene. Stalno vodimo neke diskusije. Zbog mene, priznajem. Jer sam u strahu od svega. Od sutra, od prekosutra, od budućnosti, od tebe, kakav ćeš biti za mjesec, dva, da li ću ti dosaditi. Bojim se te topline u srcu koju osjetim u tvojoj blizini, topline koju sam nekad osjećala. I u istom trenu kad to osjetim, neki se mehanizam u meni počne u suprotnu stranu okretati. Nemoj! Ne smiješ! Nemoj! Tražim ti mane, greške, tražim izliku, razlog da to nije to, da nismo jedno za drugo, tražim glupost zbog koje ne bi valjalo. Rekao si mi da  je sa mnom kao u začaranom krugu. Par dana prekrasno i najednom smo opet na početku.
Znam da si živce izgubio sa mnom, a ipak si još uvijek tu za mene. Volim te jer i kad me ne razumiješ, ipak se trudiš. Volim te jer imaš strpljenja za mene. Volim te jer mi praštaš i vjeruješ da mogu biti bolja. Volim te jer me tjeraš naprijed i sad kad sam u totalnoj banani. Volim svaki dio tvog tijela, volim tvoj glas, tvoj miris... tvoja pričanja i navike. Volim tvoje mane i tvoja zanovijetanja. Volim te cijelog ***** i koliko sam se bojala te ljubavi, sad si ne mogu zamisliti da je nema u našem životu.
bomba-estrogena @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare