Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
utorak, kolovoz 21, 2007
                           


Užasavam se stvari koje bih danas mogla napisati. Htjela bih se maknuti od doma jer više ne mogu živjeti s nekim stvarima. Zar sam loša osoba ako priželjkujem da se tati nešto loše desi? Jesam li odvratna osoba zbog toga? Ne mogu se s tim boriti i izači na kraj. Ne znam i ne želim se boriti s alkoholizmom, sa shizofrenijom, ptsp-om... Njegovim bulažnjenjima, izmišljnjima, živčanim napadajima, paranojama... Ne znam i ne mogu to više.
Svaki dan se u pol 1 legne. I sad spava. On je umoran, nije mu dobro jer je pijan. Ne supijan. Pijan. U boljim situacijama šuti. U onim gorim vrijeđa, izmišlja, tuko bi se. Nisam nikada imala nikakav odnos sa starim. Ama baš nikakav. Znala sam sjediti u autu kad me vozio u srednjoj do škole šuteći cijelim putem. Nisam znala o čemu bih pričala s njim. Nije se nikad dalo s njima pričati. Ko da je stranac i ne živimo pod istim krovom. Razmišljala sam o tuđim obiteljima. O tuđim tatama. Znala sam da to nije ono što drugi imaju. I tad je pio. Ne od jutra, ali svaki dan poslije 5 bio je mrtav. Šutila sam o tome. Nisam nikom pričala. Nikad nisam nikom pričala. Spomenula sam svađe s mamom. Svakodnevene. Sad je tek shvaćam, sad shvaćam zašto je takva. Sad tek priznajem da me sram takve obitelji, da me sram njega. Bijesna sam na ljude slabog karaktera. Bijesna sam što čovjek ima 50 godina i bez ikakvog osjećaja za obitelj, za sebe. Ništa mu nikad nije bilo bitno. Nije ga nikad bilo briga da li imam što za obuči, da li mi što treba, to sam morala moliti jer nije shvaćao da dijete moraš hranit, oblačit, odgajat. Njemu je bitno bilo da ima gdje spavati, bilo gdje, najest se i napit. Sve smo mogli imati. I imali smo neko kratko vrijeme.
Sad sam na rubu da ne puknem. Pucam iznutra kriveći sebe da sam pehist kojem u životu ne ide i nemam prilike da dokažem da to nisam i ne želim biti. Umorna sam slušati kako priča sam sa sobom. Kako izmišlja. Kako zapiša cijelu kupaonu. Umorna sam od pranja, čišćenja. Umorna sam od svega. I šutim. Samo šutim jer razgovorom nemamo što riješiti. On je pijan, izgubljen, lud. Ja šutim i čekam. Čekam da odem. Da li sam sebična što to sve želim ostaviti za sobom? Da li sam zla?
Razmišljam o dedi. Bar je jedan muškarac u mom životu bio brižan, pun ljubavi i prema meni, prema baki, prema mami. Kad je umro, nisam suzu pustila. Moj Netko je u to vrijeme bio uz mene. Obečavao mi brda i doline. 07.03.2005. mi je rekao kako me nikad više neće ostaviti, da me voli i da ćemo život provesti zajedno. I držalo me to. Držala me laž i još jedno prazno obećanje u trajanju od šest mjeseci.
Sad ga se sjetim. Često. Moj deda. Sjetim se da me volio. Da me cijenio, poštivao, obožavao. Bez obzira na ostale unuke, ja sam njemu bila najdraža. Ja sam nekom bila broj jedan u životu. On se brinuo za mene umjesto tate, on je ispitivao kako ti je u školi, imaš li kaputa, gače, đeparac? Stalno razmišljam o njemu. Ni to nikom ne govorim. Sve skupljam u sebi. Tisuće razmišljanja u glavi. Tisuće pitanja. Prezirem Nekog jer nije znao mrdnut sam. Što je slabić. Prezirem posao od Dečka jer me strah da me ne ostavi. Bojim se svega. Bojim se vremena koje će doći da mi se ne ponovi mamin život. I nijedan muškarac mi nije dobar. Htjela bih nekog ko što je bio deda. Da se brine, da voli, da je tu.
 
Pitao me sinoć Jel sad dobro kad sam doma? Sramila sam se priznati da je. Da, sad je dobro. Sve je dobro. Normalno da je dobro! Nisam sama. Neću zaspati sama. Neću razmišljati o tebi u stotinu kombinacija i stotinu situacija gdje si, s kim si, zašto si, da li si uopče. Opsjedale su me takve misli. Da li sam luda ako se bojim? Ti meni ne vjeruješ ******. Vjerujem,  ali znam na što su ljudi sve sposobni, počevši od sebe, naravno, i bojim se da on nije takav prema meni. Bojim se više nego samog vraga da će me povrijediti, da nije ono što priča da je, da je jedno priča za mene, druga za svijet. Bojim se. Bojim se zato što znam kakvih muškaraca ima. Znam. Moja S. voli oženjenog muškarca kojem moral, ljubav; ikakva ljudskost ništa ne znači. Ništa. Nije ona jedina. Uz nju, on ih ima još. I on je uvjerava da je voli. I ona vjeruje. Kako te može voljeti čovjek koji ti toliko boli nanosi? Kako? Ja se bojim toga. Jako. I ovaj današnji post nije o ljubomori, nije o ne vjerovanju; samo je o strahu.
I onda se pitam Zašto bi mi to radio? ako sam mu sve kako kaže da jesam, da me voli najviše na svijetu, da postojim negdje u njegovoj budućnosti, da postoji naša budućnost. Zašto bi mi to radio?  S druge strane, odzvanja mi u glavi pitanje malog Lukice moje R. Zašto da ne, mama?
Koliko sam sretna s njim, jednako toliko se bojim.
bomba-estrogena @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 81 | Prikaži komentare