Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
utorak, siječanj 27, 2009

Danas mi se zvijezde smješe. Točnije mislim da urlaju od smijeha. To nisu one koje osvanu u 24 sata i primorani ste znati što su danas jele. Ne, ne, to su vam ove gore koje ipak danas nećete vidjeti. Možda vidite bijele koke. Ja ih vidim, a nisam na bijelom. Koja katastrofa! Mislim na bijele koke. Tako sam ja zvala pahuljice kad sam bila mala. Bila sam puna ideja, rekao bi moj deda da sam vudrena i navudrena, koji put ćaknuta ili šašava, a to je zato što sam kao mala pala u šaš. Kao. Kao Obelix u čarobni napitak. Obilježi te za čitav život. Uz svu svoju vudrenost i navudrenost, bila sam također uvjerena da je Tito pokopan u svakom šahtu. I to onim starim, rebrastim pa sam mu tratinčice bacala u svaki šaht. Ja sam komunističko dijete, nemrem si pomoć. A sad sam samo seljančica pa si vi mislite.
Uostalom, mala djeca imaju čudne ideje. Recimo moja R. je kao mala htjela za maškare biti pasta za zube. Takva glupost mi nije nikad pala na pamet. Ako shvaćate što želim reći, mene ništa ne može nadmašiti.
Počela sam sa zvijezdama. Ah da. Mrzim snijeg. Mrzim, mrzim, mrzim!!! Mrzim nositi buce, mrzim kad mi je zima, mrzim potkošulju i rukavice, mrzim, mrzim, mrzim... Mrgud sam i baš ga mrzim. Zujim kroz prozor jer sad zaista mogu zuriti kroz njega čak i dok pišem. Starci su me se već odrekli i počeli gospodariti po mojoj sobi kao da me više nema. Ništa nije na svom mjestu i spavam među gomilom kutija i vrećica koje čekaju preseljenje. Ali snijeg. Majku mu... Jebem. Zbog zime nemamo grijanje u stanu, zbog smrzavice radnici nisu ni dolazili, zbog snijega imamo vlagu u stanu, zbog vlage u stanu ne mogu doći parketi. I tako to krene... Pa stane pa ja još uvijek u svojoj, a nesvojoj sobi drkam po kompu. I zurim u bijele koke.
Zvijezde mi se smješe, da, da. Vene me bole ko staru babu, imam jebenu želju za paradajzom, čak sam i sok od paradajza kupila. Kad ga nema, panika je. U torbici stoji neotpakiran test za trudnoću, ali ja čekam. Još par dana. Ak dođe - nisam, ak ne dođe - jebem mater Durexu (onom crvenom s vragovima) i veseloj Novoj Godini.  Kaže meni jedna draga osoba: Ko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Kaže ona meni svašta. Ne bih nikad znala da postoji pjesma o groblje, groblje ti bašto šarena. Pa nek neko veli da ja nisam normalna.
Idem gledat bijele koke.
bomba-estrogena @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare