Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - kolovoz 2007
petak, kolovoz 31, 2007
                        

Ne znam koji bi se vrag trebao desiti da mi skine ovaj blentavi osmjeh s lica. Zaljubljenost je vrlo ponižavajući osjećaj. Zašto? Jer me tjera raditi budalaste stvari. Jer izgledam kao budaletina na nekoj helij drogi. Tim više što mi se čini da se stalno iznova zaljubljujem u istu osobu. Kao mala sam bila uvjerena da ljubav ima svoj slijed: privlačnost-zaluđenost-zaljubljenost-ljubav i kraj. Ne može ići nekim drugim tokom, a eto, čini mi se da sam zaljubljena po drugi put, zaluđena 100 %, o privlačnosti uopče neću, a ljubav je tu, svakim danim sve čvršća i isprepliće svaki dio naših života.
Bio je siječanj 2006. g. Netko me ostavio po tko zna koji put pravdajući se da me ne voli dovoljno (sjećate se onih centimetara...). Otupljena od tuge, nemoći i suza napisala sam ove riječi : Danas je sunčeko vani i odmah dobijem volju za životom!! Ubija me ova zima. A danas sam baš poletna i vesela... Onako ko leptirić. Danas sam ona prava ja. Najradije bih cijeli dan bila vani, na kavicama, šetkala se okolo.... Joj, baš mi je danas takav dan, a imam posla preko glave! I ljubila bih se! I zaljubila bih se! I držala se s nekim za ruku! I htjela bih šaputati gluposti i gugatati! I htjela bih da me neko primi za rit i kaže : to je samo moje! Sama sam sebi smiješna!
Dan kasnije nisam bila leptirić, bila sam muha bez glave. I sad radim copy/paste kako sam se zacoprala :
ponedjeljak, siječanj 23, 2006
U subotu sam izašla sa svojim curama. Stvarno se već dugo nismo tako dobro zabavljale; pjevale, plesale... Baš je bila lijepa večer. Završile smo u Luxoru i nešto mi se desilo... Ne znam točno opisat osjećaj jer se samo smješkam sad kad se toga sjetim... Upoznala sam se s nekim ko mi je uvijek bio ONO NEŠTO jebeno dobro; ali na jedvite jade jer je ONAJ NETKO tri sata sakupljao hrabrosti da mi priđe, a kad je došao počeo je verglat bez prestanka.... No, dobro, nekako smo se sporazumjeli, pitao je za broj, dala sam...
Došla sam doma s bezbroj pitanja u glavi što ako mi se TAJ NETKO ne javi, jer jelte, ja sam naučena da me netko dobro zajebe, odjebe, razjebe... I da mi napravi sve te fuck off sitnice. Ali gle čuda, javio se. Ujutro, u 6 ujutro. Čim je stigo doma i da je sretan što smo se konačno upoznali i da ćemo na kavu poslije. I opet, nije mi to dovoljno. Ja još sumnjam što ako se ne javi. Ali nazvao je. Dogovorili smo se za navečer, za kavu. E sad me tek počinje prat nervoza što ako se ne pojavi. Izlazim 5 do 8 iz kuće, zovem svoju S. i jadam joj se kolko me strah, kolko ne znam što trebam raditi, što ćemo pričati nas dvoje, što ako me poljubi, što on uopče hoće od mene, da li se ja njemu stvarno sviđam... ???
Dolazi! Ko vurica. Vozi me do Zagreba. Melje opet 100/h, bez prestanka... o kajmaku, čevapima, skijanju.... Mislim si ovaj stvarno nije normalan, kakva baba, isuse! Na raskršću krene u rikverc i pogodi auto. Isuse, ovaj je luđak! Izlazimo iz auta, otvara mi vrata, pridržava kaput, drži moju torbicu... Na to zaista nisam navikla. I sjedamo. I lijepo je. Baš onako kako treba biti. Imamo mnogo toga zajedničko, imamo o čemu razgovarati. I ugodno mi je s njim. Idemo mi dalje. Priznaje mi da se tek sad opustio, da mu je bila baš napeta situacija naći se sa mnom jer mu se sviđam i jer se i on boji da ga ja ne odbijem. Smješkam se, ne želim priznati da je i meni tako. Pije nam se pivica, idemo do Scouta. Izlazim iz auta i ljubimo se. Koji feeling, ljudi moji, ko prvi puta! I opet mi pričamo i pričamo i pričamo...
Pol 1 je. Vozi me kući. Sve mi je smješno. Smješan mi je on. Ponavlja kolko mu se sviđam, ima on neki klik u glavi u vezi nas, ne zna kaj mu je, volio bi me vidjeti još ovaj tjedan, ne može on sad dugo čekati... Ići ćemo u kino! Sve 5, može!! Kolko već dugo nisam bila s nekim u kinu! Pred kućom sam. Pusa za laku noć.
10 minuta kasnije dobivam poruku da mu je bilo lijepo, da bi bio najsretniji da me već danas ponovno vidi.
Ujutro dobivam poruku. Sprema se za posao. Vrtim mu se po glavi i jedva čeka večer. Joj, kak slatko! Ja ne spavam od 7, ja se vrtim po krevetu, zbog njega. Neću mu to reći. Ne još.
I sad mi se javio.
I sretna sam, jako. Bojim se priznati, jako. I frče me u trbuhu, jako, ali jedva čekam da se vidimo.
Baš sam luda. JAKO, JAKO!!! Ne znam kaj mi je.
 
Sad znam kaj mi je. I još uvijek je tako. I danas je tako. I jutros je tako. I kak da se ne smješkam?
bomba-estrogena @ 11:50 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 30, 2007

           

Danas je pravi jesenski dan. Da, da... Obožavam jesen. Sve te boje, lišće, zvuk lišća, pogled kroz prozor na brda i šumu. Sve te nijanse zelene, žute, narančaste, smeđe. To me sve nekako umiruje, jednako kao što me proljeće i onaj miris jorgovana digne i osvježi. Mrzim zimu. Prespavala bih je, preskočila. Mrzim poledicu, temperature u minusu, dane bez zrake sunca, pet slojeva odjeće, mrak u četiri popodne. Snijega se zasitim isti dan i treba mi samo radi dekoracije od Božića do Nove Godine. Nažalost, to ne ide po narudžbi.
Neki ne vole prirodu, ne uživaju tako u njoj. Ja se svemu čudim ko pes buhi. Svakoj latici, svakoj nijansi, svakom zvuku, mirisu. Rekao mi je jednom dečko da ja ne volim prirodu. A dobro... Ne volim njegovo objašnjenje moje ljubavi prema prirodi. Njemu je užitak otići s društvom u planinarenje. Popit, popušit koju đoju (prije napušit se nego popušit koju, ali manje bitno). Meni je isto to mogući užitak... Na Ugljanu smo prošle godine, u jesen, bili s još jednim parom. Bilo je lijepo. Šetali smo po šumi, popeli se na vrh Sv. Mihovila... Uživala sam. Bilo je preko 20 stupnjeva, a kraj listopada. No dok on (i oni) samo uživaju u pušenju trave, ja zujim okolo, tražim zmije, guštere, bube, gledam biljke, stijene, uživam u pentranju i skačem ko vjeverica s jednog mjesta na drugo. Osjećam se nenormalno. Djetinjasto. Ko Alisa u zemlji čudesa.
Gledam njega i njegove zelene oči. Nevjerojatno kako u tom svom zelenilu samo te oči dolaze do izražaja. I miriši. Ko cvjetić. Napisala bih naziv parfema, ali ne znam jer ga jedva izgovorim. Neki japanski. Taj miris me podsjeća na vrijeme kad smo se upoznali. Na ono vrijeme iščekivanja. Što će sada biti? Hoće me poljubiti? Hoće me primit za nogu? Idemo se sexat? Jedva čekam da me primi. I mirisima i bojama, ponovno se zaljubljujem.
Planirali smo u 9. mjesecu otići negdje za vikend. Ili Gardaland ili neko seosko imanje u Istri. Ne znam kaj bi radije. Ovo ljeto sam sa svojom J. i njenim dragim bila na Čatežu. R., mali Lukica i famozni Muž nisu mogli ići jer Lukica nije imao putovnicu. I bilo mi je žao što nisu išli. To mi je izlika u biti jer sam se htjela igrati u gusarskom brodu. Zvuči smješno, ali u meni se često probudi dijete i želim uživati u svim sitnicama i za nas odrasle, u pizdarijama. Zvuči zaista smješno za nas odrasle, jer sam istinski htjela skakutati po tom brodu, penjati se po ljestvama, mrežama i čekati da me top zalije... Ali nisam. Sjedila sam u pličaku, gledala djecu i došla do zaključka da jedva čekam svoju kako bi se legalno igrala. Rekla bi moja prijateljica da imam sindrom Petra Pana. Kad bih izgubila to malo djetinjeg u sebi, mislim da bih izgubila svu ljudskost. I zato sam i Petar Pan i Zvončica.
I tako sam u dilemi. Gardaland ili Istra. Igra ili skakutanje po prirodi (i krevetu).
bomba-estrogena @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 50 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 29, 2007

Prije 2 mjeseca sam glumila volontersku medicinsku sestru iz II. svjetskog rata (znate onu iz crno-bijelih filmova koja svima pomaže) i posudila Mužu moje R. 500 kunića. Ma kad je bil tak jadan i nije mogao Lukici skidat crtiće s neta! Mislila ja: sad će platit net i uključit će mu ga, vratit će mi na plaći. Kao, platio je, ali još mu ga nisu uključili. Medicinska sestra vida rane jadnom  Mužu i da lozinku od neta da si čovjek pošalje mail za posao. Neki problem? Pa nije. Dođe 7. mjesec, pitam ja za lovu. Daj mi broj računa pa ću ti prebacit novce na tvoj. Neki problem? Nije. Dam ja i to. Čekam ja transakciju jedan, dva, tri, četiri... I tako mjesec dana ja čekam, a strpljivost mi nije baš jača strana. Pitam ja ponovno. Nemam pojma - veli on. U međuvremenu dolazi račun za net i telefonski račun. Stara viče iz kuhinje : ******, kaj si to opet napravila? - Kaj kaj sam napravila? Ha? .... HAAAAAA? Skoro me šlagiralo. Mene - volonterku! Već dugo to nisam napravila - dobila astronomski račun za internet! Halo? HALO! Pa imam 26 godina! Ne pričam s curicama o dečkićima satima na telefon ko u srednjoj školi! Kaj da joj sad kažem? A nikaj mama, dat ću ti ja te novce. Ludi, pizdi, psuje draga majka. I ja ludim, pizdim, psujem. Pomozi sirotu na svoju sramotu.
Zadnji put sam joj takvu scenu složila kad su nam prvi put uključili net. Prije jedno 6-7 godina. Mene zanimali pederi. Ono, kak oni to delaju. I tako ja švrljala po netu. Vidjela ja pedere. Kost na mjestu. Na početku mjeseca mama urla : ****** jesi ti to zvala Bugarsku? - Pokupila sam dialer.
Primila se ja mobitela. Pa dobro jesi ti normalan? Kreštim u slušalicu. Nisu mi sjeli novci! I sad mi je došo račun za net! Pa jesi ti normalan? - Daj se stišaj! - Šapće on. - Čekaj da izađem iz kuće. Daj se stišaj! - Ma prekrasno. Moja R. za to ne zna. Jebenica! Sad mi još treba da ja najebem jer joj nisam rekla! - Dat ću ti sve, dat ću ti novce... - Pa mogao si reć, a ne da se šokiram! - Joj, pa skidal sam si nekaj pa sam se zaboravil. - Ne vjerujem. - Pa jebote i ja moram plaćat račune!! I ja imam troškove. I ja bi na more! A on se zaboravil!
Da, dao mi je. I za račun i dug. Dan prije mog mora. Lažna uzbuna.
Moja R. u petak navečer došla k meni na kavu. Žena luda! L-U-D-A. Znate, ono kakva ja znam biti. Rekao joj je da joj je prebacio nešto navaca na njen račun! Ha-ha! Nije smješno, ni malo. Moš mislit kak je! PA JEBOTE, ČOVJEČE, IMAŠ KLINCA DOMA, DAJ RAZMIŠLJAJ! Naravno, te novce nije vidjela. Bez love su. Zašto? Jer je njemu žal dati novce za račune! Radije on Lukici nekaj kupi. Niš od Karlovca. Niš od piva i Škore taj vikend. Niko nikam ne ide.
Neki problem? Nije.
Zove Muž jučer. Pak mu treba lozinka. Ne javljam se. Hmmm... Zove cijeli dan; medicinska sestra je u penziji.
Zove Muž moju J.: Koja je od vas trudna? Vidio je R. kako kupuje test, ali sad ni testa ni nje doma nema i on pretražuje kuću.
Stiže sms : BTW, postal bum tata po drugi put! Odmah sam se javila. Sedim u kupaoni i gledam kak je poplavil. Moja R. čeka bebu! Ipak se ne srdim na njega.
bomba-estrogena @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 42 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 28, 2007

Ljubav je vatra. Ako ju ne raspaljuje vjetar ljubomore, bojazni i nade - počinje se gasiti. Pretjerano jak vjetar ljubomore je također gasi, te se gubi i nestaje...
Reklama? Samo su me takle te riječi o ljubavi. Vjetar ljubomore se smirio... Ostaje nada.
Sjedimo jučer dragi i ja na večerici i zujim u čašu od Tuborga i pita on mene : Kaj je? - Pa izgleda mi ko da je zaflekana. - Ma nije, to ti je onaj njihov znak, ko kakvi su im podmetači. U obliku bombe. Da se crvenim, izgledala bih ko rak, mak ili onaj crveni ruž Marlyn Monroe. Sram mi se uvukao u sve dijelove tjela. Crvena sam u duši. - Bombe veliš? Bombice. - Ma, ti si moja bombica.
Nego kak ti je bilo na poslu? - Zaspao sam skoro dvaput. Umoran sam. -A znam. - Cijeli dan sam na netu. Opet mi se strah uvukao u kosti. I kaj gledaš na netu? - Ma bilo kaj, samo da me drži budnim. Gledao sam mobitele. Sviđa mi se Sony Ericcson K 810. I satove sam gledao. - Aha. I tak cijeli dan? - Da, takav je dan bio.
Bombu ne spominje. Ne zna još. Nije me našao. Da li uopče možeš naći nešto ako ne tražiš?  Da li bi me našao sam od sebe? Da li da mu kažem?
Dolazimo doma. Jedva čekam da uđe za mnom u sobu. Nisam se ni skinula. Namještam se u poluležećem položaju još uvijek sa štiklicama na nogama. - Nisi u krevetu? - A-a.... - Nego? - Pa čekam da me siluješ. Čekam taj dodir više od tjedan dana. Na moru smo rijetko bili sami. Isti dan kad smo se vratili doma, dobila sam mengu. Menga mi završila, on je otišao na put. U nedjelju sam bila luda, između ostalog i zbog nejebice. Ja sanjam sex ako ga nema 4-5 dana. Sanjam, svaku noć, s bilo kim, bilo gdje. Muško, žensko, crno, plavo... Ja sve zbarim kaj mi se nađe na putu. I svršim, ali to nije to. Njega želim u reali. U sebi. Samo njega. Falio mi je. Mislim da ni ne zna koliko.
Ja tebi uopče nisam dobar. - Ma, kak mi nisi dobar? Pa svršila sam. - Pa uvijek svršiš. - Pa dobar si mi. - Pa i ja imam osjećaje. I ostanem frapirana, samom sobom. Dobar si mi???  Samo to? Najbolji mi je. Zar mu stvarno premalo govorim? Zar mu zaista premalo pokazujem da mi je sve njegovo naj? Da mi je sve na njemu naj? Da mi je njegov kurac naj? Zar ja to stvarno ne znam pokazati?
I onda se budi ona nada. Nađi me. Želim da znaš svaki moj dah, da znaš kako dišem. Da znaš svaki moj udisaj i izdisaj. U noćima bez tebe. U danima s tobom. Želim da znaš kad te mrzim i kad te volim. Kad mi dižeš živac i kad me nasmijavaš. U svakom trenu. Želim da znaš. Želim da me znaš. Nađi me.
bomba-estrogena @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007

Sjetih se svoje bivše Ljubavi. Nije me volio dovoljno da bismo bili zajedno, nakon svega, ponovno, opet. Sve lijepo što je rekao, bila je istina, ali to je lijepo kod njega dolazilo na mahove. Malo me volio, malo ne. Ili voliš, ili ne voliš? Nema sredine, nema malo, nema srednje, nema pola, nema stupnjeva, nema dosta, nema dovoljno. Ljubav je toliko jednostavna. To je konstanta koja je ili nije. Nije stvar pa ti se sad sviđa, sutra više ne, a prekosutra je opet atraktivna. Ljubav je ljubav; ne dolazi na mahove, bljeskove, fleševe... tako je samo prvi put, poslije se razvija ili zauvijek stane.
A on me volio samo pri pomisli da bi me netko drugi mogao imati; kao da mu je ljubomora hranila ego, posesija i opsesija. Ja sam tvoja i/ili ničija. Ali kad sam bila njegova, kad je ljubav postala mirna, idilična i skladna, on me više nije volio. Jer nije imao razloga voljeti. Zašto, kad sam ionako bila njegova?
Koji put mi se činilo da ni ne zna što je ljubav, da ne zna voljeti, ne samo mene. Da ne voli ni samog sebe jer je očigledno da netko tko sebe poštuje i voli ne bi se mučio s nekim toliko nedovoljnim kao što sam bila ja. Ne bi lagao pa poricao... Ne bi se vraćao pa bježao.
Ljubav je ljubav. Jednostavna. Uz  leptiriće u trbuhu, uz klecanje u koljenima, to su i pitanja i odgovori. Jednostavna pitanja i još jednostavniji odgovori.
Da li bi te boljelo da me nema, da mi se nešto desi...
Da li te boli pomisao da me netko drugi dira, mazi, voli... Da drugi radi sve što i ti? Jesi ljut, bijesan , živčan, jadan? Što si? Zamisli taj prizor. Zamisli nas... A sad na svoje mjesto stavi nekog drugog... Da li te boli?
Ljubav je ljubav, i ako nije tvoja, boli... A bol je ta koju možeš stupnjevati... Ali i ona i dalje boli, peče, prži, zatupljuje, lomi i razara... Dok ne umrtvi. I ostaje praznina, duboka i sama.
Sjetih se ružne strane ljubavi, ovaj put sa smješkom. Jer danas jednostavno volim. Jer ne analiziram svoju ljubav. Jer volim svakim djelom svoga srca, bezuvjetno i potpuno. Jer se budim sretna. Jer imam nekog zbog koga ću štedjeti, planirati, naučiti kuhati čušpajz. Jer imam nekog zbog koga brijem noge i kupujem nove tange... S kim mogu popiti kavu i pročitati novine. I u šutnji. U ljubavi.

                        
bomba-estrogena @ 09:38 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007

Jedan od onih dana. Onih. Ludih. Kad sam luda. Nabrijana. Bijesna. Ljuta. Baš jesam. Ujest će ga ljuta guja ko se takne mog dragulja... I dragulja, i jajca. Mala ova, mala ona. Eto zakaj ja neću bit mala! Baš neću! Jebi se! Sa mnom, naravno! Tvoja mala koja to ne želim biti evo nije jela lignje s malim! Nije. Zakaj? Zato kaj bi ti popizdil! Znam da bi. A da ih jedem? Jebala ja sve Amerikance koji su baš ovih godina smislili Zakon braće pa baš ti sad moraš bit in. Ma baš sad! Baš mi je to nenadjebivo! To mi je baš super! Jebo vas sve Wentworth Miller! Da vas jebo sve po spisku. Nabijem vas.... NE, NE, NE, NE NABIJEM VAS NA NIŠ, SKINITE SE S KURCA! To je moj kurac! Samo moj i imam ekskluzivno pravo na njega jer mu gaće i čarape razvešam i perem posteljinu! I zato kaj trpim to sve.            

                           
Pa za kog se depiliraš? Kam ideš večeras? Sigurno se ideš s nekim naći??
Ja sam samo posesivna, luda, ljubomorna, nenormalna, ma da! To sam samo ja!
Ubila bi Boga u nekome. U nečemu! U svemu! Daj sad pak podivljajte Vi Bogobojazni! I da Ga ubijem, pak bu tu. Ko loša navika. Nemreš ga se rješit! Vrag je ušo u mene? Aha. I zle sile. Sive lubanje silom! Meni ne smeta kad pišete o Bogu i Hrvatima, ni o Thompsonu i Tuđmanu mada me Tuđman jednom sjebal u životu, ko i mnoge. Visil je na zidu u školi, otac Hrvata u ravnini Marulića, u svakoj bitnoj prostoriji škole. Ko Hitler. A moj stari je seljak, seljačina, ne HDZ-ovac i najebala sam! Zbog njegovog vijeća i predsjedništva. Jebote politika! I zato mi ne smeta o bilo čemu da pišete. Ni o anđelima i Isusu, ni o ustašama i četnicima, ni o hrvatskoj zastavi, ni o jednoj stranci. Ja sam seljančica, komunjara i narodnjak u istom. Ma ja sam sve! Pišite i o Ceci i Arkanu. On je tu iz mojih krajeva. On je išao u hrvatsku školu, u onu u koju sam išla i ja, i moja mama, i moj tata.
I o Hitleru pišite. Rođeni smo na isti dan. Zato mi se ubija danas! Jer sam luda!
Kažu ljudi da nešto mrze jer se toga boje. Evo ja mrzim Primošten! Mrzim ga iz dna duše. I da mogu, bacila bi bombu na njega! U svom stilu! I mir Božji. Vaš i moj! Jebote Primošten da te jebo! Da, da nisam normalna! Jao sad mi se vrti Stavros Neka je šarala sa svima vama! I Aurora te jebala! Sabotirat ću je. Majke mi! Jao!
Budim se iz nekog polusna... Došlo vrijeme da se smirimo, da uz nekog život živimo!
bomba-estrogena @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 25, 2007
                                      

                  
Subject: BOK
 
Dobro jutro ljubavi
Evo da i tebe koji dan dočeka mail od mene. Ovih dana nisam baš bio u mogučnosti puno pisati jer su me zaposlili i stalno su mi na vratu jer trebam završiti taj program u Logo!-u, a znaš da mi baš ne ide.
Baš mi je lijepo spavati s tobom. Jutros sam te htio zagrliti i nikad te više ne pustiti iz ruku. Tako si mi lijepa, slatka, dobra. Vidi se pozitivan pomak u tvom ponašanju i zato se i tako dobro slažemo u zadnje vrijeme, a to mi je najvažnije i niti meni onda ništa nije teško. Volim te jako i stvarno se lijepo osjećam u tvome društvu. Hvala što mi skuhaš i što hoćeš sa mnom sve raditi. Znam da si najbolja ženica koju je moguće naći i jako sam sretan. Napokon sam jako sretan!!!
PUSA
 
Subject: Re: BOK
 
bok ljubek! evo me doma. bila sam na zap-u.
drago mi je kaj si i ti meni napisao mail prvi. a kaj se tiče da me ne bi pustio iz ruku... ja ti ionak nikam ne idem... lijepo mi je s tobom. osjećam se prekrasno kad sam s tobom i kad me stisneš uz sebe. ništa drugog na ovom svijetu mi u tom trenu ne treba. baš se čudno osjećam.
 
 
Subject: Re: BOK
 
Ljubavi osjećaš se lijepo i zaljubljeno kao i ja!!!
 
bomba-estrogena @ 09:36 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 24, 2007
   
           


Ako ne poštujemo neku osobu; zašto se onda čudimo kada nam ta osoba vrati nepoštovonje. Čak nije ni bitan način - bitan je ishod situacije. Vratiti, poniziti, povrijediti. Svaka uvreda, svako odbijanje, hladnoća, nezainteresiranost, niski udarci i konstantni prigovori.... zaokružit ću: nepoštovanje se vrati. To je zatvoren ciklus. Kaže se da pametniji uvijek popušta - značilo bi da sam trebala okrenuti leđa i otići... A ja kažem: da pametniji uvijek popušta - budale bi vladale svijetom. Eto, zato nisam otišla... Zato sam ja bila u takvoj vezi 3 godine.
Postoje različiti razlozi zašto žene varaju... Kao što i postoje raličiti karakteri, različiti ideali kojima teže, i različite situacije koje ih dovode do prevare. Pitao me jednom Netko zašto ga nisam ostavila kad je bio tako loš i kad sam ga odlučila prevariti. Kao da pitaš ženu koju muž doma maltretira, pobjegne od njega, ali mu se opet vrati. Možda je slab karakter. To zasigurno je. Možda uživa u tome. To bi bila velika laž - vjeruje samo da će se promjeniti. Možda ga voli. E u tome je kvaka. Ona ga samo voli. To ona ne može promjeniti pa bilo tu x ljudi koji će joj reći da se neće promjeniti, da je glupa što mu se vraća.... Zna i sama da to nije u redu, ni pametno, ni ispravno, ali se nada do kraja. To postoji u svakoj ženi. Nije baš bajan primjer (ne govorim o glupačicama koje muževi doma tamburaju i nemaju kud otići jer su financijski vezane uz takve gadove)... Ali ljubav uvijek nanovo rađa nadu. Možda će biti drugi put bolje... Najgore je što i može biti ako se i ona druga osoba prihvati posla. Ako. Možda. Pitao me jednom Netko također da li postoji veza gdje nitko nikog ne vara? Da li postoji društveno uređenje u kojem ne postoje staleži? U kojem nitko nije potčinjen? Neki su vjerovali da je to socijalizam... Nije. Pa kapitalizam... Nije. Pa što je to? Utopija. Teoretski je sve moguće, ali ljudski odnosi se ne mogu izraziti formulom, dokazati matematičkim poučkom... Ne ide. Da ide, ne bi se zvalo utopija. Bili bi savršeni ljudi, savršene ljubavi, savršeni brakovi... I što je to prevara? Ne poželi ženu bližnjeg svoga? Sad mi je smješno... Zato sam možda ateist, ali smatram se duhovnom osobom. Vjerujem da savršenstvo postoji u dobroj nakani. Trudim se. Možda se to savršenstvo i zove Bog, ali mislim da ne postoji ništa savršenije od onoga što želim od sebe stvoriti. Idu stihovi meni jako drage pjesme : I´m no angel and please don´t think that I won´t try and try ... If you tell me that I can´t, I will, I´ll try all night. Želim, trudim se. Ne opravdavam se. Ne želim griješiti, ali nisam anđeo. I pogriješit ću. Naučit ću. Govorim o sebi. Ne o drugima. Svi imaju svoju priču. Pitanje je da li to rade iz obijesti, jer mogu...
Svi imaju svoje razloge... Čin je isti... Poriv nije. Nije ni zaključak. Kvalitetna osoba nije ona koja ne vara, ne griješi, nego ona koja ništa ne učini da bi promjenila situaciju, koja nikad ne nauči, koja se ne trudi, NIKAD. Ona koja sebe ne gradi. A gradimo se na greškama, na iskustvu.
bomba-estrogena @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 23, 2007


Nisam tu radi nagrada, rejtinga, popularnosti jer da jesam, bila bih novinar. Ne volim se natjecati jer ne volim gubiti. Durim se i kad izgubim u Čovječe, ne ljuti se! Baš se onda ljutim, čubica mi se objesi  jer nikad ne mogu dobiti šesticu!!! Ovan sam u horoskopu, jbg. Jednom sam napisala da volim biti prva od prve ili se ni natječem, ali ovaj izbor nije bio moj i da sam izgubila jebala bi Vam (s poštovanjem, naravno)  sve po spisku! Nekima bi to i pasalo, čak! Posebno muškom rodu. Jeste primjetili kako postoje lijepe i ružne psovke? Primjerice Skini mi se s kurca!  je jako, ali jaaaako ružna psovka. S druge strane Nabijem te na kurac! je melem za uši!
Moj dragi bi znao kako izgleda moj smajlić zadovoljstva kad ugledam recimo koze na livadi, ili kad provirujem u tuđe dvorište i gledam kako su živicu pošišali, ili jednostavno kad svršim. Vi ne znate, ali samo si zamislite da sam djetinje razdragana i sretna što ste u meni prepoznali ono nešto. Zahvaljujem Vam skromno, iz i od srca, svim Mojim Ružama, svim Mojim Modelima, i onima koji će to tek postati, oni koji me prate, a do sad za njih nisam znala, one koje sam ja pratila, a da oni nisu znali.
A bila bih najsretnija kad bi recimo dobila pornić!
bomba-estrogena @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 54 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007

Jutros sam bila sa svojom S. i Tinčekom na kavici. To nam je ritual postao i uživam u tome. Ne mogu vjerovati koliko malo dijete može čovjeku uljepšati dan, samo smješkom ili nekom nerazgovjetnom glupošću. Htjela bih imati dijete. Intenzivno o tome razmišljam. Baš hoću, baš želim.  U srcu osjećam toliku toplinu, toliku ljubav prema Dečku, želim nešto što nećemo dijeliti na moje i tvoje. Zamišljala sam kako bi izgledalo, kako bi se zvalo. Htjela bih sineka; da ima crnu kosicu i da je tamnoput na mene, da ima oči zelene na njega, da ima te jamice na obrazima kad se nasmije kao on, da ima zubiće na mene, da ima ruke na tatu....
Ma da je cijeli on, bila bih najsretnija. Da je kao on...
Uh... Gdje sam stala? Sjedimo jutros S. i ja na kavi i stol preko puta nas nekad bivše prijateljice, danas dobre prijateljice i danas meni bivše prijateljice, ispijaju također kavicu. Postoji neka poslovica da onaj tko ti nije više prijatelj, nije nikada ni bio i to je posve točno. Ne govorim o situacijama kada se ljudi udalje, nego kada svjesno povrijede jedan drugoga. Danas su dobre, nekad nisu bile. Povezala ih je zajednička situacija. Lov na vještice. Zašto? Još uvijek ne znam. Samo ne shvaćam licemjerje. Nikako. I nikad neću. Danas me ni ne boli taj prizor. Danas mi je smješan. Jedna je radila ono što se ne smije , druga je nedavno napravila ono što se ne smije, obje su osuđivale ono što se ne smije i sad ih baš to povezuje.

                               
Sada je gubitak vremena razmišljati o tome i trošiti riječi na njihova imena jer postoji vrijeme koje provodim s dragim ljudima i nikad nije uzalud utrošeno. Kao što rekoh: Sjedimo jutros moja S. i ja na kavici..... Često i jako puno razmišljam o prijateljstvu, o njegovoj svrsi, o miru i sreći kojim ispunjava dušu, o trudu i svime što dobiješ zauzvrat. I sretna sam. Presretna sam. Vesele me ti mali rituali, neke poveznice koje nas drže zajedno. Veseli me ta naša potreba da provedemo vrijeme zajedno. I moja potreba da odem do moje S. i prebirem po zdjeli s osušenim voćem i tražim kruške i njena da svako jutro dođe s Tinom na keksiće i bananka.... Vesele me naše zajedničke večeri uz crno vino i pršut zbog kojeg smo skoro bankrotirale u dućanu. Ali kad je bal nek je bal!  Vesele me subote s J. Čak me veseli i iščekivanje od sat-dva da se okupa, opere, osuši kosu, popegla je, a sve zbog kave od pol vure. Veseli me moja R. i njeno trčkaranje za Lukicom. Veseli mi i njen muž. Veseli me i kad I. dođe iz grada i drži monologe o svojoj bebi, kad gledamo izvještaje od pol metra s ultrazvuka, kad se njen M. veseli novom Bosancu u kvartu. Ma sve me veseli! Volim te ljude!
Razmišljam o vremenu koje će doći. Neću ih izgubiti. Imam osjećaj da su tu oduvijek. Neki zaista i jesu. 20. g. je puno vremena. A imamo ono nešto zajedničko, jedna drugu i jedni druge. U dobru i zlu. Možda da ponovno počnem razmišljati o kumicama...  Čak mi više ne fali ono brdo stvari koje smo radile kad smo bile mlađe, jer svakim novim susretom stvaramo novo sjećanje, novu sličicu... Ne karikaturu.
bomba-estrogena @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 21, 2007
                           


Užasavam se stvari koje bih danas mogla napisati. Htjela bih se maknuti od doma jer više ne mogu živjeti s nekim stvarima. Zar sam loša osoba ako priželjkujem da se tati nešto loše desi? Jesam li odvratna osoba zbog toga? Ne mogu se s tim boriti i izači na kraj. Ne znam i ne želim se boriti s alkoholizmom, sa shizofrenijom, ptsp-om... Njegovim bulažnjenjima, izmišljnjima, živčanim napadajima, paranojama... Ne znam i ne mogu to više.
Svaki dan se u pol 1 legne. I sad spava. On je umoran, nije mu dobro jer je pijan. Ne supijan. Pijan. U boljim situacijama šuti. U onim gorim vrijeđa, izmišlja, tuko bi se. Nisam nikada imala nikakav odnos sa starim. Ama baš nikakav. Znala sam sjediti u autu kad me vozio u srednjoj do škole šuteći cijelim putem. Nisam znala o čemu bih pričala s njim. Nije se nikad dalo s njima pričati. Ko da je stranac i ne živimo pod istim krovom. Razmišljala sam o tuđim obiteljima. O tuđim tatama. Znala sam da to nije ono što drugi imaju. I tad je pio. Ne od jutra, ali svaki dan poslije 5 bio je mrtav. Šutila sam o tome. Nisam nikom pričala. Nikad nisam nikom pričala. Spomenula sam svađe s mamom. Svakodnevene. Sad je tek shvaćam, sad shvaćam zašto je takva. Sad tek priznajem da me sram takve obitelji, da me sram njega. Bijesna sam na ljude slabog karaktera. Bijesna sam što čovjek ima 50 godina i bez ikakvog osjećaja za obitelj, za sebe. Ništa mu nikad nije bilo bitno. Nije ga nikad bilo briga da li imam što za obuči, da li mi što treba, to sam morala moliti jer nije shvaćao da dijete moraš hranit, oblačit, odgajat. Njemu je bitno bilo da ima gdje spavati, bilo gdje, najest se i napit. Sve smo mogli imati. I imali smo neko kratko vrijeme.
Sad sam na rubu da ne puknem. Pucam iznutra kriveći sebe da sam pehist kojem u životu ne ide i nemam prilike da dokažem da to nisam i ne želim biti. Umorna sam slušati kako priča sam sa sobom. Kako izmišlja. Kako zapiša cijelu kupaonu. Umorna sam od pranja, čišćenja. Umorna sam od svega. I šutim. Samo šutim jer razgovorom nemamo što riješiti. On je pijan, izgubljen, lud. Ja šutim i čekam. Čekam da odem. Da li sam sebična što to sve želim ostaviti za sobom? Da li sam zla?
Razmišljam o dedi. Bar je jedan muškarac u mom životu bio brižan, pun ljubavi i prema meni, prema baki, prema mami. Kad je umro, nisam suzu pustila. Moj Netko je u to vrijeme bio uz mene. Obečavao mi brda i doline. 07.03.2005. mi je rekao kako me nikad više neće ostaviti, da me voli i da ćemo život provesti zajedno. I držalo me to. Držala me laž i još jedno prazno obećanje u trajanju od šest mjeseci.
Sad ga se sjetim. Često. Moj deda. Sjetim se da me volio. Da me cijenio, poštivao, obožavao. Bez obzira na ostale unuke, ja sam njemu bila najdraža. Ja sam nekom bila broj jedan u životu. On se brinuo za mene umjesto tate, on je ispitivao kako ti je u školi, imaš li kaputa, gače, đeparac? Stalno razmišljam o njemu. Ni to nikom ne govorim. Sve skupljam u sebi. Tisuće razmišljanja u glavi. Tisuće pitanja. Prezirem Nekog jer nije znao mrdnut sam. Što je slabić. Prezirem posao od Dečka jer me strah da me ne ostavi. Bojim se svega. Bojim se vremena koje će doći da mi se ne ponovi mamin život. I nijedan muškarac mi nije dobar. Htjela bih nekog ko što je bio deda. Da se brine, da voli, da je tu.
 
Pitao me sinoć Jel sad dobro kad sam doma? Sramila sam se priznati da je. Da, sad je dobro. Sve je dobro. Normalno da je dobro! Nisam sama. Neću zaspati sama. Neću razmišljati o tebi u stotinu kombinacija i stotinu situacija gdje si, s kim si, zašto si, da li si uopče. Opsjedale su me takve misli. Da li sam luda ako se bojim? Ti meni ne vjeruješ ******. Vjerujem,  ali znam na što su ljudi sve sposobni, počevši od sebe, naravno, i bojim se da on nije takav prema meni. Bojim se više nego samog vraga da će me povrijediti, da nije ono što priča da je, da je jedno priča za mene, druga za svijet. Bojim se. Bojim se zato što znam kakvih muškaraca ima. Znam. Moja S. voli oženjenog muškarca kojem moral, ljubav; ikakva ljudskost ništa ne znači. Ništa. Nije ona jedina. Uz nju, on ih ima još. I on je uvjerava da je voli. I ona vjeruje. Kako te može voljeti čovjek koji ti toliko boli nanosi? Kako? Ja se bojim toga. Jako. I ovaj današnji post nije o ljubomori, nije o ne vjerovanju; samo je o strahu.
I onda se pitam Zašto bi mi to radio? ako sam mu sve kako kaže da jesam, da me voli najviše na svijetu, da postojim negdje u njegovoj budućnosti, da postoji naša budućnost. Zašto bi mi to radio?  S druge strane, odzvanja mi u glavi pitanje malog Lukice moje R. Zašto da ne, mama?
Koliko sam sretna s njim, jednako toliko se bojim.
bomba-estrogena @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 81 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 20, 2007

Hm, hmmmm... Odakle početi? On je moj fitilj, a ja sam bomba. Ubojita kombinacija. Miš i mačka. Minus i plus. Nebo i zemlja. Oboje eksplozivni  i nikad, ali AMA BAŠ NIKAD ne možemo držat jezik za zubima i kroz guzicu bi progovorili. Ti mene možeš prevariti između dva sms-a kolko si brzo gotov. Lonac i poklopac. Ne mislimo ništa loše s tim, ali pođe po zlu i onda smo si na bog mater. Ej, znaš da sam si uzela onaj minjak. Obući ću si ga danas. Ana i ja idemo do grada. Spustila mu se roleta pred očima. -  A ja? -  Ko iz topa : Pa ti večeras radiš. Gotovo. Lom. Prekid. Ne diraj me, ne gledaj me. On ljut, ja bijesna. Večera u šutnji. Pričamo sa svima samo ne jedno s drugim. Zove kuma i ŽALI SE NA MENE. Luda sam. Kaj sam pak napravila??? Suze u očima.
Apartman. Makni se od mene, moram se odmorit. - ***** molim te, daj kaj ti je? - Nemrem ja više tako, ko da mi to namjerno radiš.- Kaj ti radim? - Molim te godinu i pol dana da obučeš tu minicu i ti nećeš. Ti si prestara za te stvari, neugodno ti je i ko zna kaj si sve rekla zakaj ne  i sad baš taj dan kad ja nemrem bit s tobom i nemrem te videt, sad bi ti išla u tome van.- Dobro, ne idem nikam.
Ljubomoran? Ma ne... Jeste ikad čuli od muškarca da prizna da je ljubomoran? Ma ne. U njihovom vokabularu ta riječ ne postoji. Taj se osjećaj drugačije zove, samo ne znaju kako. On je ljubomoran, ja sam ljubomorno luda! Ko pes. Priznajem.
Za pol sata mirenje. Pod maslinom. Na kamenjaru.
On sretan, ja sretna. Bar se u nečemu slažemo. Kompatibilnost emocija nam je jača strana. Bar se volimo i mrzimo u isto vrijeme.
Durexov gel? Ok. Hladi. Kamenjar? Ne isprobavati ako se baš ne treba. Maslina? A isto tako.
Idem van. Vruče hlačice. Manje zlo. NE KUŽIM!!! Šaljem sms: Nemam ljubavi minicu. Ne budem je obukla. Obući ću je samo za tebe. - Drago mi je da si shvatila što sam ti htio objasniti. (Nisam, trudim se) Napaljen sam na tebe i volim kad je nosiš da ja u tome uživam. Njegovo visočanstvo sebičnost!
Hm, hmmmm... Gdje završiti? Bilo mi je lijepo. Ne prekrasno. Samo lijepo. Malo i kratko smo bili sami. Više sam vremena provela s curom njegovog brata nego s njim. Ali dobro. I malo smo razgovarali. Tek kad smo krenuli doma, laknulo mi je. Fali mi ono naše vrijeme. SAMO. Da smo sami i da je samo moj. Moje visočanstvo sebičnost.
Gle, kupaonski namještaj je 50 % na sniženju!  - Da i? - Pa sad ti je recimo kada 50 000 kn, a bila je 100. - Ha, ha, ne razmišljam o tim stvarima. Lažem, naravno, sve već imam u glavi.- Pa uskoro budeš. Imam upitnik iznad glave Da, a di bi stavili takvu od 50 000 kn? - Ne treba bit takva, pa šalim se. Kod tvoje bake u stan. Hoću da bude velika da se skupa možemo kupat.
U ovom razdoblju nekomunikacije, majke mi, pomislila sam da niš ne bude od nas. Meni treba ponavljanje. Svaki dan. Uvjeri me da ne sanjam. Da si tu i da ostaješ. Ponovi! Ponovi!! Ponovi!!!
bomba-estrogena @ 00:34 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 12, 2007

Noć. Smotala sam si jednu. S više duhana, jer mi je ponestalo materijala.  Sjedim na terasi i zurim u noć. U plavo i crno. U kapi kiše na cvjetovima. Puše neki ugodan vjetrić i prija mi ta samoća. Gledam u cestu. Mokru. Mirišem čistoću oko sebe s nogama prekriženim na drugom stolcu. Zurim u tu pljugu i razmišljam kako je ti smotaš. Vještije nego ja. Volim kad to radiš. Volim sve što radiš rukama. Na meni. Po meni. U meni. Sve onako, baš kako treba. Dirneš me u žicu svojim dodirima. A gle sad mene traljavu! Vrhunac moje vještine je staviti maskaru, leće i drkat. Za sve ostalo sam šeprtlja. Neka curica trči; skida kile. Koja volja! Pišem ti poruku. Mislim na tebe ljubavi. - I ja na tebe srećo. Još malo. Još samo malo i sve će biti po starom. Naši rituali u krevetu. Ne znaš koliko mi to fali. Koliko mi sve fali zadnjih mjesec dana. Ne znam ni gdje smo stali s Galacticom. Razmišljam o ženama čiji su muževi mornari. Koja glupa usporedba! Ja to ne bih mogla. Trebam te uz sebe. Svaku noć. Još samo malo.
Pišem sada jer sutra neću stići. Veš mi se ne suši zbog ovog vremena. Još moram i popeglati i odlučiti što ću nositi. Uzmi sve što kraće ljubavi. Našao sam neku smokvu za nas. - Molim? - Da smokvu u kamenjaru di nas niko ne vidi. Smješak mi lebdi na usnama. Od miline. Od nas. Od naših mjesta. Od one naše plažice uz potočić. To samo mi možemo naći. I propuštanja podvezice i buketa zbog scene u wc-u, a kumovi smo bili. Od sexa u sauni. Mi se uvijek negdje izgubimo. Jedva čekam.
                                 

Opizdila me ta želja za morem. Veselim se kao da ga ovo ljeto već nisam vidjela. Dragi me početkom 7. mjeseca vodio na Tošu Proeskog u Primošten. Više se zaista ne ustručavam reći da je to to jer je i više nego stvarno. Zaljubljena sam. Zaluđena sam. Volim. Sretna sam s njim. Iščekujem trenutke s njim kao klinka sladoled. Fali mi kad ga nema. Fali mi njegovo zanovijetanje, fali mi njegove ovacije o mojoj guzici i fali mi sex i njegovo tepanje. Iako više zvuči ko da je na samrti, njegovo ijoooooj (ili nešto vrlo slično) dok se jebemo mi najviše fali. Fali mi ljubavi za vrijeme sexa. Fali mi... Samo si zamislim taj prizor i luda sam. Ispunjuje svaki dio mene, onako pozitivno. Nekako mi se čini da smo uspjeli postići nešto više od jebačine, iako mi je i jebačina s njim nešto uzvišeno. Toliko jednostavno, a opet najljepše. I tko će mi zamjeriti moje povremene ispade kad mi je stalo?
Nokti su savršeni. I na nogama je french. Noge izdepilirane. I pičkica. Pogodila sam svoju boju kose. Kozmetika je već u neseseru. Sve je kako treba. I novi Durexov gel je tu. Sve, sve je tu; još samo mi...
Večeras ću mirno zaspati. Sretna. Mirna.
Odlazim i sve Vas lijepo pozdravljam. I... Hvala Vam.
bomba-estrogena @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare

Baš razmišljam koliko se život može promijeniti preko noći... Zamišljaš kakav bi život trebao biti, ali postoji nešto što te vuče nazad po tog nekog posebnog, jedinog kojeg bi htio da krene s tobom naprijed. Sve se naoko složi, lijepo je, naoko, mirno, idilično, naoko, a u srcu kao da imaš vulkan koji samo čeka da eruptira od siline želja, uspomena, ljubavi i zajedničkog vremena. Čovjek s godinama odrasta i to je znanstveno dokazana činjenica; stari i umire. Nezamjenjiv tok života, ali postoje situacije koje moraju biti krajnje da bi nam dotad izgrađena mišljenja promjenile. O takvim je situacijama govorio i Karl Jaspers i to sam sve fino naučila iz filozofije i mislila kako ja to sve shvaćam. I danas se sjećam tih krajnjih, graničnih situacija : smrt, gubitak voljene osobe, patnja, krivnja. Iz takvih situacija čovjek ne izrasta, nego sazrije i krene naprijed, bolji i kvalitetniji. To mi je, naime, dosad, bilo samo teoretski jasno. I rečenica : Čovjek je proces postajanja čovjekom. Bila sam tisuću puta povrijeđena, no to nije bilo dovoljno da promjenim nešto u sebi. Tek kad sam ja povrijedila i osjetila krivnju i grižnju i vidjela suze i bol koji sam ja uzrokovala, bile su mi jasne moje greške. To je taj proces. I to nije reverzibilan proces - traje, završi, i ne ponavlja se jer nosi pouku i promjenu. Nema nazad. Nema opet. Ja sam naučila. Ne osjećam entuzijazam zbog toga. Osjećam sram, trenutno, poniženje, bol, suze, i strah. Da li vjerujem u sudbinu? Ako kažem da ne i da je čovjek sam gradi, bit ću u pravu. Sami smo krivi za to. Ako kažem da vjerujem, onda nam je ta situacija nametnuta da je rješimo. MI. ZAJEDNO. I dolazim do istih odgovora. Ono što vjerujem i nisam u dilemi je da sve ima svoju svrhu: da smo zajedno nešto naučili i da smo postali bolji, kvalitetniji ljudi. Da ćemo se znati poštivati, razumjevati, praštati, voljeti i svađati. I mislim da smo se tek sad upoznali. Ne jedno drugoga, nego sami sebe. I vidim u tome temelje nas. I to me veseli. Jednom ću  moći reći kako sam bila glupa, neozbiljna, neodgovorna, i ponosna što smo to prošli zajedno i reći : Gle nas sad!
 
Ono što mi srce i razum govore, i po prvi put se slažu, da moram stati uz tebe jer te volim i cijenim. Jer te razumijem. Nisam baš bila najbolja u tome i nisam bila anđeo, najmanje svetica, ali neću griješiti namjerno. Neću biti inatljiva, osvetoljubiva... Pričat ćemo, razgovarati, razglabati, ako treba i satima. Zato je čovjek i izmislio riječi i govor, jer je preograničen u glavi za sve misli koje nosi u sebi. DOBRO SMO SAD i vjerujem u naše sutra. I bit ću tvoja potpora u tome, i voditi te naprijed. Budi i ti moja. Nisam najjača na svijetu, i priznajem da ne mogu bez tebe, i ne mogu sama. Prestrašena sam, ali znam koliko vrijedimo zajedno. I bit ćemo mirni, sigurni i sretni! Bit ćemo, ljubavi! Vjerujem u našu ljubav.
 
Nemojte zamjeriti, danas me pucaju emocije i razmišljanja, a ne bi trebali. Nisam se naspavala. Sanjala sam gluposti. Da gubim nekoga koga volim... Probudila se s grčem u želucu. Ali lijep je dan. Ljepši nego zadnjih par dana. 

              
bomba-estrogena @ 12:03 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 11, 2007

Još jedan opijat u mom životu. Bez njega ne mogu. Od kad je došao u Hrvatsku, ovisna sam o njemu. Čim vidim ta velika, blješteća slova DM-a koja podlo dozivaju moje ime, šire mi se zjenice, a percepcija izoštrava. Vidjeti, pročitati, probati, kupiti... Vezanih očiju znam gdje je stalak sa šamponima, kremicama, mirisima, pastama za zube, drangulijama. I nemreš vjerovat, ali meni baš sve treba! Ma više se tamo zadržim nego u svim buticima zajedno.
Jednom smo se Dragi i ja posvađali u DM - u. Zašto? Nemam pojma. Ali jesmo. Možda zato što znam što trebam i što ću kupiti, ali svejedno moram pregledati kaj ima novog. Takav je i on. Treba ga ostaviti pred stalkom sa čokoladama i mirna si pol vure. Baš bih neku posebnu... Pa študira koja je nova, koja je kakva, koju bi, koju ne bi... I okice mu se isto tako zasvjetle čim prođemo blagajnu. Njegova čokolada.
Jutros sam hodala po kupaoni ko kondukter sa bilježnicom i kemijskom. Otvarala ormare s kozmetikom i bilježila kaj mi sve treba. Sve mi treba! Popis od pol metra. Ma baš sam bez svega ostala. Zbrajam ja to, analitički izbacujem ono bez čega mogu; luksuz je kupiti novu četkicu za zube kad doma postoji ona rezervna, putna, a bilo bi čist ok da potrošim mlijeko i ulje za sunčanje iz 6. mjeseca, a tak me onaj Hawaian Tropic privlači.... NE, NE, NE! Joj, koja napast!
Počinje invazija na DM! Oboružana sam novčanikom, novcima (max. 400 kn), knjižicom s 15 % popusta i svojom listom želja. Uvijek kad sam u tom DM-u promatram žene oko sebe. Da li su i one slabe na kozmetiku kao ja? Proučavaju li paste za zube kao i ja? Kupuju li i one whitening? Čiji gel za intimnu njegu kupuju? Koriste li više crne ili bijele tanga uloške? (Ja kupujem oboje i žal mi je kaj ne postoje i rozi i kak se taj majmun iz always-a ili libresse-a nije toga sjetio??? Ko da postoje samo bijele i crne gaće. Možda kod starih baba, bele dok je živ, crne kad umre... A one ionak ne nose tange.) S mamom imam dogovor ŠTO DALJE OD MENE jer se moram skoncentrirat. I tako ona hoda za mnom, a ja skidam stvari s popisa... Oho Durex! Joj, kaj to gledaš, kaj je to? - Lubrikant mama. - Za kaj? - Za podmazivanje. - Čega? - Guzice i pičke. - Pa kaj ti to treba? - Pa meni ne, mokra sam ja svaki put, al mi je guba kaj me hladi ili grije, viš mama ovaj Durex Tingle ti hladi, s mentom je... Dovoljno informacija za ženu u 50-ima, okrenula se na peti i otišla birati deterdžente i praškove. Ovaj nismo probali. Ajde i to!
Onaj vibrirajući prsten smo probali. Doživljaj. Zakačili smo se tko bude pročitao upute, a upute su veličine onih za televizor. 50 kn za 15 min rada. Onda smo se dogovorili kaj ne bi sad 7,5 min, pa sutra opet 7,5 min. Ajde! Dok ga je on montiral, dok smo ga skinuli i probali isključiti... Smeh. NE POKUŠAVAJTE TO KOD KUĆE! Sutra naime više nije radio. Zgodna spravčica, svaka čast, ali onda kupite onu u sexy shopu. Košta od 100 kn na dalje, ali se baterije mjenjaju...
Kupila sa sve. Osim tampona jer mislim sjebat mengu drugi tjedan. Sam da mi ginekolog radi u ponedjeljak pa da odem po tablete za odgađanje menge. Naime, ja uvijek kad se nekam ide imam mengu. Ja mengu imam za svaki blagdan. E nećeš mi sad more sjebat! I prošle sam godine lijepo svom doktoru ispričala svoj jad i onda smo skupa zbrajali po kalendaru kad trebam početi piti. Dragi, dragi doktor! Rekla sam mu otvoreno, nije meni radi kupanja, ali idem s Dragim na more, znate ne?
Sve kupljeno. I farba za kosu. U boji moje prirodne kose. Skoro crna. Malo sam se zajebala početkom ljeta jer sam si zamislila kak bi mi dobro došla promjena. Htjela sam biti vatreno crvena. Lepa je to boja (boja manga), imala sam je nekad, ali sam do te boje postepeno dolazila, a sad sam na gotovo crnu šiknula tu crvenu i ispala kokoš.... 2 tjedna poslije, htjela sam sanirati situaciju i kupila čokoladno smeđu... I opet se zajebala. Opet sam ispala crvena. Sad me nećeš više jebat. Kupila sam tamno smeđu! Jebote nijanse.
No da, sad sam veselija, s 400-tinjak kunića manje i odoh se farbat...
bomba-estrogena @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 10, 2007

Prošli mi je mjesec bio loš. Do tad nisam mogla zamisliti da bih takvu prazninu i očaj mogla osjetiti samo zato što ga nema. Mislila sam da je ta bol rezervirana bila za Nekog. Kao i svaki iskren osjećaj radosti. Ali nije. Izgubljena sam bila. Ne zvuči lijepo, ali pomoglo mi je da sa svojim osjećajima izađem na čistac, da shvatim koga želim i što želim. A želim njega. Volim njega. Sve do tada je bilo li-la. Hoću, neću, toplo, hladno, da mi se, ne da mi se. Hoću sad i da mi se sad, nadalje. Jedan dio mene prestao je biti nemiran. Kažem On je moja obitelj. Nova. Stara. Moj je oslonac u svemu. Moj prijatelj. Moja ljubav. Svetinja.
Netko i ja nikad nismo funkcionirali kao tim, kao mi nego on i ja, svaki na svojoj strani, protivnoj i bilo tko se mogao progurati između nas i reći što ga volja. I sve bi se lomilo na našim leđima jer Netko nije bio dovoljan muškarac da im kaže: Gonite se u kurac! Netko je kao spužva upijao svaku riječ, daj bože lošu da me ima čime mjesecima podjebavati. A ono što sam ja, ona s kojom je spavao svaku noć nije postojala. Postojala je priča drugih ljudi.
I zato je On moja obitelj. Jer je tu. Jer sam mu prva. Bitna. Jer postojimo mi. I zato mi danas toliko fali. Više nego mi je falio cijelo prošlo ljeto. Jer mi je prvi i jer mi je bitan.
On bi bebu. I ja bi bebu. Neki čudan osjećaj me preplavljuje kad se sjetim da bi to čak moglo biti i moguće. Oči mi se zasuze i ne vjerujem da mogu u tom trenu biti toliko sretna. Da, i ja želim bebu. Želim je što prije. Želim je s njim. Tisuće leptirića mi proleti tijelom, treperim, kao u vrijeme kad smo se upoznavali... Sretna sam. Želim ga. Želim svaki dio njegovog tijela, da je uz mene, da je u meni...
bomba-estrogena @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 9, 2007
            

Da ne bi mislili da ću pisati o Da Vincijevom kodu... Pročitala sam ga prošle ljeto i ugodno se iznenadila knjigom nasuprot brojnim kritičarima koji je opisuju kao lako štivo bez ikakve vrijednosti... Ah... Kao da čitate Bibliju ili bajke braće Grimm i H. Ch. Andersena. Priča je priča... Izmišljotina, a kao i svaka bajka nosi pouku. No, u kodu se ipak isprepliću činjenice, nepobitni facti za svakog tko je ikada u svom životu razmišljao o temeljnim razlikama između religije i znanosti. Religija je potekla iz mita, iz priča i prepričavanja, ona ne traži smisao, svrhu i cilj ljudskog postojanja, ona se ne istražuje (i nije se nikada smjela istraživati) i ona ne istražuje. Još ko curica u osnovnoj školi nisam htjela ići na vjeronauk, krenula sam u sedmom razredu da mogu imati pričest, firmu (ako se poželim kojim slučajem u crkvi vjenčati ), ali moj stav o vjeri, crkvi, religijama, i Bogu ostao je isti. Vjerujem u smisao, logiku, pojmovno i prilično sam u vezi toga hladna osoba. Ne vjerujem u čuda i božanstva. Vjerujem u ljudskost i ljude. U dobro i loše, u crno, bijelo i sivo, u ono što vidim, osjetim, čujem, opažam. A osjećam da je čovjek za bezbroj stvari sposoban i da će ih još toliko razviti, a da mu na tom putu neće pomoći nevidljivo, nemoguće, nestvarno biće... Krist je postojao - moguće, i apostoli, i Magdalena, i Marija i Josip - moguće. Ali ono što nam crkva servira graniči sa imbecilstvom... I zato to ne mogu progutati. Čak mislim da bih prije povjerovala u male zelene i u vampire nego u djevicu Mariju, muškarca u tridesetima kojemu se ne diže.... Iz toga proizlazi da je svaka razdjevičena žena drolja, a sex je demoniziran do te mjere da bismo zbog njega trebali klečati i moliti oprost. Da, da tiče se jebavanja prije braka, ali uredno se dopušta vjenčanje u crkvi s trbuhom do zuba. To se u mome svijetu zove licemjerje. Zato živim po svojoj logici, svojim mjerilima, svojim idealima i svome moralu - sve što činim i poslije mirno spavam (a nisam uvijek mirno spavala..) - MORALNO JE i nije mi to nitko trebao sažeti u 10 zapovijedi.
U što vjerujem? U sebe. U jedan dio sebe koji želi doseći savršenstvo. Savršeno ljubiti, savršeno davati, savršeno misliti. Težim tome. Ne postoji ništa savršenije od onoga što želim od sebe stvoriti. Možda je nemoguće, baš kao i nečiji Bog, ali i ja nečemu težim i ne posustajem.
Vjerovala bih u anđele i u duše, dobre i loše; u mnoštvo razlika i u sebe jedinstvenu, ne u Boga.
Jedan dio mene je drugačiji. Kao i svako dijete, osjećala sam neku razliku između sebe i okoline. Sad više nisam dijete, ali taj osjećaj otuđenosti još uvijek je prisutan. Jer mislim više nego što drugi misle, jer osjećam, predosjećam i vjerujem u intuiciju, u svoje snove. S druge strane osjećaja, moje misli se slažu kao tetris, u zašto i zato, slažu se u savršeno mjerilo emocija i razuma. Ne ja nisam Vaš Bog, ja sam svoje božanstvo.
bomba-estrogena @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 8, 2007

Da se ne izbriše, da se ne zametne, da se ne zagubi, da se ne zaboravi... Tebi
( a Ti znaš zašto i kada )

 
Kad sam sretna, ne znam o čemu bih pisala osim da ponavljam iste riječi u tisuće varijacija: sretna sam, jako sam sretna, vesela sam, uživam, ne vjerujem, blistam... I ne vjerujem, još uvijek. Ne vjerujem da mi se događa toliko lijepih stvari; da sam okružena s toliko divnih ljudi i da imam tebe koji si mi se brzinom munje uvukao pod kožu. I sad priznajem da jesi i prije nego što sam ti rekla. Prije nego što sam smogla hrabrosti da ti kažem da te volim.
Bio si ono moje nešto. Netko kog želim upoznati, znati, imati pored sebe i samo za sebe. Posljednje dvije godine su mi bile turbulentne. Pune straha, suza. Imala sam nekog, a uvijek sam bila sama. Tebe sam viđala tek toliko da se podsjetim da bih ponovno mogla biti sretna. Kad smo se upoznali bio mi je to najljepši trenutak do tad. Osjećala sam se kao malo dijete. Bio si mi presladak s tim svojim nastupom. S bušicom naslonjenom na mene, sa svojim pričama kao da se znamo cijeli život ( i kao da to mene zaista zanima ). Došla sam doma s bezbroj pitanja u glavi. Što ako mi se ne javiš? Ali javio si se. U 6 ujutro da ti je drago što smo se upoznali i da ćemo se poslije dogovoriti za kavu. I opet mi nije bilo dosta. Opet je bilo. Što ako se poslije ne javi? Ali jesi. I opet, pogađaš, nije mi bilo dosta? Što ako se ne pojaviš? Ali jesi.
Sve je bilo nevjerojatno dobro, ali ja ne bih bila ja da nisam sumnjala, analizirala: koliko je to sve iskreno, koliko stvarno, koliko će trajati... I svi odgovori su mi bili pod nosom, a svejedno ih nisam mogla prihvatiti kao takve. Nisam se mogla opustiti. Strah me bilo ljubavi. Strah me bilo osjećati, a ti si bio spreman s odgovorima, spreman dokazati da mi postojimo i sutra. Ali ni to mi nije bilo dosta. Bilo mi je lakše otići i ostaviti mogučnost da budem sretna, voljena, mažena, pažena, da imam s kim razgovarati, pričat gluposti i smijati se, zbog nekoga kog sam za sve to morala moliti. Žao mi je sad zbog svega. Žao mi je što sam te ostavljala na način na koji sam sama bila ostavljana. Žao mi je što sam bila sebična, nepovjerljiva, hladna.
Još imam jedno priznanje. Namjeravala sam te ponovno ostaviti. Nakon Ivanove svadbe. Po treći put. Nisam se mogla nositi s osjećajima, s dva mjeseca koja smo proveli odvojeno, ali ta me svadba promjenila i promjenila sva moja uvjerenja iz temelja. Sva sam se promjenila. Ne znam da li je to zbog situacije, zbog cijelog dana i noći provedenog s tobom, ali svaki se osjećaj našao na svom mjestu. Bio si mi prekrasan tu večer. Prelijep. Poseban. A nisam ti to mogla reći.Riječi mi nikako nisu išle preko usana. Strah me je jer kad ih izgovorim, one postaju stvarne i postajem ranjiva, gola, nesigurna. Još sam tad znala da sam ja ta koja vodi igru, koja kontrolira svaki tvoj pokret i osjećaj. Ali kad smo zajedno, toliku dragost osjetim u srcu... Mir i nemir istodobno, osjećaj da si tu i strah da ne odeš. Da li je to ljubav? Stoput me tjedno iživciraš, digneš mi tlak sa svojim filozofijama, a opet jedva čekam da ga te vidim, taknem, zagrlim.
Zadnji vikend u 10. mjesecu smo proveli na moru, na Ugljanu. I rekao si mi da me voliš.. Ja nisam znala guknut. Ne mogu da me jebeš. Ne ide mi. A volim te i rekla bih ti, a ne mogu. Čekala sam  neki poseban tren, opet neku posebnu situaciju, možda 2-3 pive u guzici, više vremena, mrak... Ne znam, neku hrabrost da ti dam srce na dlanu. Sve treperi u meni i jedva čekam da ti kažem jer ću ekplodirat, a ne mogu.
Bilo mi je lakše animirati te najgore moguće načine, provociranjem, ispitivanjem: Zašto si sa mnom? Što sam ti ja? Zašto baš mene hoćeš? Zašto smo mi zajedno? , nego ti priznati da te volim, da sam luda za tobom od prvog dana kad sam te vidjela, da me samo strah da me ne povrijediš, kao što sam ja tebe, kao što je netko mene. Stalno vodimo neke diskusije. Zbog mene, priznajem. Jer sam u strahu od svega. Od sutra, od prekosutra, od budućnosti, od tebe, kakav ćeš biti za mjesec, dva, da li ću ti dosaditi. Bojim se te topline u srcu koju osjetim u tvojoj blizini, topline koju sam nekad osjećala. I u istom trenu kad to osjetim, neki se mehanizam u meni počne u suprotnu stranu okretati. Nemoj! Ne smiješ! Nemoj! Tražim ti mane, greške, tražim izliku, razlog da to nije to, da nismo jedno za drugo, tražim glupost zbog koje ne bi valjalo. Rekao si mi da  je sa mnom kao u začaranom krugu. Par dana prekrasno i najednom smo opet na početku.
Znam da si živce izgubio sa mnom, a ipak si još uvijek tu za mene. Volim te jer i kad me ne razumiješ, ipak se trudiš. Volim te jer imaš strpljenja za mene. Volim te jer mi praštaš i vjeruješ da mogu biti bolja. Volim te jer me tjeraš naprijed i sad kad sam u totalnoj banani. Volim svaki dio tvog tijela, volim tvoj glas, tvoj miris... tvoja pričanja i navike. Volim tvoje mane i tvoja zanovijetanja. Volim te cijelog ***** i koliko sam se bojala te ljubavi, sad si ne mogu zamisliti da je nema u našem životu.
bomba-estrogena @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 7, 2007

U sjećanje na jedan dan u jedanaestom mjesecu 2006.g.

Tog dana moj je Dragi došao po mene i naravno spomenuo kako nema benzina (auto mu je bio konstantno na rezervi), priča kako nema novaca... Ali potrošio je danas 100 kn na nešto. Pitam što. Neće reći. Budeš vidjela što sam ti kupio. Ne mogu reći da me njegova rečenica nije obradovala. Zanimalo me što mi je to kupio. Odmah sam imala i veću dozu veselja i oduševljenja jer znam da nema novaca. Upadamo kod njega doma i pokaže mi što mi je kupio. Kuharicu. Meksičku. Mama mu je tamo i ne smijem biti bezobrazna. Moram glumiti oduševljenje s kiselim smješkom na licu. To si meni kupio? - Kupio sam nama. Aha. Nama? Prije da je kupio sebi. Jer je i kupio sebi. Ja ću samo morat s njim kuhat ovaj vikend jer si je on to tako zamislio. Zašto? Zar sam rekla da želim kuharicu? Zar sam ikad spomenula meksičku kuharicu? Da volim meksičku hranu? Zbunjena sam. Jako. Prisjećam se nedjelje, dva tjedna prije ovog dana u sjećanje, kad smo gledali slike sa svadbe njegovih prijatelja. Tamo su bile neke ženske i raspravljale o receptima i meksičkoj kuhinji, kako je kojoj što ispalo... Spomenem mu to... Ne sjećam se. Ali ja se sjećam! Iskočila bih iz vlastite kože jer to nisam ja! Ja nisam neke ženske! Ja neću bit neke ženske! Nije me zanimalo kuhanje s njim. Jednom smo probali i cijelo vrijeme je filozofiro kako se radi jelo koje nikad nije kuhao, a ja ga radim tjedno jednom. Prije te avanture zajedničkog kuhanja bili smo zajedno u Konzumu. Nije bilo za kupiti kocke za kuhanje od gljiva i nisam kupila nikakvu smatrajući da je možda ima doma. Spomenem po putu kako jedino to nisam uzela, a on kaže da oni to ne koriste. Oni ne jedu glutaminate! Ha? Bog sveti da sam imala 5 iz biologije i kemije i kaj imam glupu naviku dok jedem proučavati deklaracije na proizvodima pa znam što su glutaminati. Mi koristimo samo vegetu, kaže. A u jebenoj vegeti nema glutaminata??? Izluđuje me to. Izluđuje me to što kažem da kokice moraju bit u mikrovalki od 3,5 - 4 min. Ali NE, moraju biti 3 min jer on ima vrlo jaku mikrovalku. Ma ti si sav poseban! Samu sebe smirujem jer sam luda za kokicama. Kažem da stavi na dulje, na 4 min., pa kad prestanu pucati, da ugasi sam. Ne može. Narihta na 3 min. Još pucaju. Produlji za 30 s. Još pucaju. Još 30 s. Sad su gotove. Jebene 4 min! Imam upitnik iznad glave. O-G-R-O-M-A-N. S kim se ti, čovječe, natječeš? Tvoja mikrovalka vs. moja. 

OSVJEŠTENI POTROŠAČI DANAS KUPUJU NAMIRNICE ZA KOJE SU SIGURNI DA SE U NJIMA NE NALAZE ŠTETNI I OPASNI ADITIVI. LISTIĆ S POPISOM TIH ADITIVA UVIJEK IMAJU SA SOBOM PRILIKOM KUPOVINE: E102, E110, E122, E123, E127, E131, E132, E133, E142, E150, E151,E153, E154; E171, E173, E210, E220, E223, E232, E249, E250, E284, E285, E310, E311, E312, E320, E321. E308, E407, E472, E473, E512, E553, E620, E621, E622, E626, E942, E950, E951, E952, E954, E1440

Sad smo se nekako uskladili u kuhinji. Kad on kuha, ja se maknem. Kad ja kuham, on pokušava pregristi jezik. Kroz guzicu bi progovorio. Koji put mi se čini da više priča od ijedne žene koju znam. I naše svađe se večinom preokrenu u monolog. On priča, a ja šutim. Upalim telku i gledam. Ti si takva, ovakva, onakva, svakakva... Ti mene ne razumiješ. Nekad sam se borila s njim, ali odustala sam. Znam da se smiri za pol vure. Najbolje se obući, dignuti iz kreveta, skuhat si kavicu, popričati s njegovom majkom i vratit se u krevet. Do tad se smiri. Smiruje ga trebljenje sjemenki iz vutre. Smota, popušimo si, dobri smo si, posexamo se, pomazimo i zaspimo zagrljeni.

Pokušavam se sjetiti još naših svađa. 
Sve su mi smješne.

E 621 - mononatrijev glutaminat - čips, juhe, kocke juhe, vegeta
bomba-estrogena @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 6, 2007

Prošli mjesec smo J., R. i ja poharale dućane. Plaća je sjela i trebalo se počastiti. U biti, J. je htjela kupiti haljinicu, ali na kraju smo R. i ja bile te s punim vrečicama. J. je bila fest tužna jer joj (po njenom ništa nije stajalo) jer je ona tenk. Svidio mi se R. komentar Nisi ti tenk, ni kriva kaj su haljine lošeg kroja. Pa i nije. Nisu haljine bile loše, niti su joj toliko loše stajale, ali ono što si žena zamisli u glavi, teško je promjeniti. Znam po sebi. Ima dana kad se loše osjećam, kad loše izgledam. Ni u čemu se ne osjećam dobro. Koji put sam si predebela, koji put premršava. Koji put mi je rit prevelka, koji put cice premale. Ne volim svoju kosu, prištići su me napali, umorna sam... Ništ ne štima. Sva sam si defektna. A opet, ima dana kad se osjećam fenomenalno. Ima ih, hvala Bogu više, nego ovih loših. Osjećam se lijepo i zadovoljno i svi ti nedostaci prestaju biti nedostaci i postaju ono što trebaju biti: moje vrline. Imam rit, ali lepo stoji. Veli Dragi da mu je baš juicy. I znam da je jer nije on prvi koji mi je nešto slično rekao. Netko se znao i pospominat s njom, a da ne kažem da su i moji prijatelji o njoj stvorili priču... I cice su mi mrak, ni prevelke ni premale. I moj strukić. I moje nogice. I moja leđa. I tamna kosa. Crna kosa, taman ten, osmeh kao izmišljen... He-he.. I moje velike crne oči. I kad vidim onaj mili pogled u njegovim očima jebo bi te s divljenjem, ha, pogađate, ja sam najljepša žena na svijetu!! (Vol 2)
Ha, što sreća radi od žene?
Uglavnom, R. je smirila sitauciju. J. je jedna jako lijepa cura prekrasnih plavih očiju i plave kosice u loknicama ko anđeo. J. misli da je debela. Kažem misli, jer ja tako ne mislim. Meni J. izgleda kao žena i imaš ju za kaj primit. Ali, opet, poštujem je i ako će se bolje osjećat par kila lakša, samo naprijed! R., recimo, nema takvih problema. Rekao bi njen Muž da je ko zagorski puran. Ko ja. Vreča cementa. Nas bi tri, i naravno, moju S., čovjek mogao staviti u Dove-ovu reklamu za stvarnu ljepotu žena jer smatram, iskreno, da smo mi jako lijepe žene. Ljepota je stvar percepcije (da me opet ne bi netko napao). Naročito u prijateljstvu vrijedi da ljepota dolazi iz duše.
Kupila sam si haljinicu i cure su me zezale da je ko trudnička jer je rezana ispod prsiju. Meni je prekrasna i osjećam se ko bomba u njoj. Kupila sam i sandale, rekao bi Dragi, opet,  pičkaste. Ne razumijem žene koje ne vode brigu o sebi, o noktima, frizuri... Ne razumijem. Ne mogu ni reći da im fali ženskih hormona jer i današnji muškarci vode brigu o svom tijelu. Volim kad mi njegovo lice miriši po kremici, kad miriši ko cvjetić, kad obrije jaja, kad mi se zrihta... Dovodi me do ludila s tim. Istodobno sam ponosna što imam takvog muškarca uz sebe, a opet s druge strane proradi onaj moj lavlji karakter ukoliko se osjećam ugroženo. Jer ako je meni lijep i drugima je. Jer ja sam ko lavica. Primim i ne puštam. Što je moje, moje je. A on je moj. I nedam ga nikome! 

                       
Jedva sam čekala da dođem do njega, da se presvučem i da se pokažem. Sviđa mu se. Pojebali smo se ko životinje. Doslovno. Lijepo mi stoji haljinica!
bomba-estrogena @ 09:38 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 5, 2007

Opet sam svoja. Vesela, nasmijana; odbrojavam dane... Još malo. Još samo malo i bit ćemo zajedno. Volim ga zato što unosi  red u moj život. Od kad ga nema, ne pospremam. Nemam volje ni za čim. Moja pedanterija je prerasla u šlampavost. Svaki dan ludim ujutro jer ne mogu naći komad obleke, ne mogu naći baš taj grudnjak i za baš taj grudnjak ne mogu naći jastučiće. Nemam pojma ni gdje sam se skinula. Sve pobacam oko sebe, spavam u nespremljenom krevetu. Nekaj me pikalo po noći i našla sam rašpicu na dnu kreveta. Svašta se da naći. Od čarapa, cvjetova orhideja, krema za ruke, telefon je na drugom kraju kreveta... Krevet mi je očito preveliki.  Ova orhideja će me ubit u pojam. Dobila sam je od Dragog prije nego što je otišao. Prekrasna je bila, s 10-ak ljubičastih cvjetića. 

Taj je dan mama  došla po mene kod Dragog jer je on s njom dan prije ugovorio prijevoz zbog cvijeta koji mi je kupio. To mi je bilo iznenađenje. Orhideju u tegli. I čips. Sve što sam mu stavila pod nos u mailu kad sam se osjećala jadnom i zakinutom : ti mene ne obraduješ ni čipsom, niti pivom. zato sam i onda to napisala. više me se ne sjetiš. ti meni bez imalo srama kažeš da te se ne sjetim i ja se mjenjam, kupujem ti čokoladice... čak se i prošli tjedan to desilo da si ušao u benzinsku i kupio sebi čokoladu. ti smiješ sve prigovoriti, ja ne smijem reći ni a *****. ( valjda se svi obračamo imenima kad stvarno želimo nešto ozbiljno reći ) nikad. i šutim. i dok šutim je u redu. nije mi to drago. obećao si mi da ćeš mi kupiti cvijeće, tražila sam. jebe se meni ***** za cvijeće, ali više ne znam način kak da pridobijem tu pažnju od tebe. ja pitam kad je tvojoj mami rođendan, ja njoj kupujem poklon, a ti se mene ne sjetiš u tjedan dana. i oprosti što opet spominjem kompjuter, ali on je najbitniji na svijetu. jebote kompjuter *****. No, da. Sad mi je smješno. Ali kad sam rastrojena, pretvaram se u aždaju.

Ali lijepa mi je orhideja. Prekrasna. Ima počasno mjesto. Volim orhideje, i lopoče, i makove... I volim ga zato što on zna što volim. Što ne kupuje ruže jer sve žene vole ruže. I brinut ću se za nju. Ko što se brinem za sve do čega mi je stalo. Zanovijetao je da ne pokazujem dovoljno oduševljenja darom. Sretna sam, jako.

Volim ga zato što me čini sretnom.

Sad su svi cvjetovi popadali. Prestrašila sam se fest da nisam možda ja kriva,  da se nisam dovoljno brinula za nju, kao što mi je rekao da se sigurno neću za nju brinuti. Već mi je palo na pamet da kupim istu takvu da me ne zašpota kad se vrati... Ali tako treba biti. Sve mi je objasnio. Raspitao se on kad ju je kupovao. Kad ju trebam zalijevati, kako, kakvo osvjetljenje treba biti... I da će kroz šest mjeseci opet procvjetat. A lepo moje. Volim ga zato što je takav.
bomba-estrogena @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 4, 2007

Nije PMS, ali je jedan od onih dana kad sam rastrojena. Ne mogu 5 minuta bit na miru i ne znam čega bih se prije primila. Nemam razloga bit takva, ali da ga baš tražim, mogla bih i naći neki izgovor. Luda sam danas! L-U-D-A!
Prisilit ću se primit nekog poslića. Pospremanja, peglanja, bilo čega. Navit muziku do daske, uzbunit sve susjede i pjevat ko da me nitko ne čuje. Često sam razmišljala da bi mi dobro došla vreča za boks. Da udaram u nešto. Da ubijem Boga u njoj! Da se izvrištim! Bolje vreča nego da rastrojenost liječim šopingiranjem.
Bila sam na kavi s Nekim. Ne, nije me on raspizdio. Takva sam se digla. Luda! Luđakinja! Sjedili smo jedan nasuprot drugoga kao u doba naše (velike, kako čije) ljubavi i čitali svako svoje novine. Promatrala sam ga i otkrila da me na njemu više ništa ne privlači. Sve što sam nekada voljela, sve što mi je nekad bilo drago, nezamjenjivo - nestalo je. Još samo taj bambi pogled u očima. Mutav, nježan. Ali mutavost ubija i tu nježnost jer to već dugo nije čovjek bez čijeg dodira ne mogu. Nisu to više te ruke koje bih htjela osjetiti na sebi. Sad i ja mutavo gledam u nas dvoje. Pitam ga za dragu. Ja nju nazivam draga, bez ikakvog trnca u prsima. Ja ne želim više to biti, ni draga, ni Ljubav.  Prošla baba s kolačima. Prošlo svršeno vrijeme.
bomba-estrogena @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 3, 2007

PART TWO : Došlo opet doba banane. Novi profil, nema nalaženja ni sa kim i odaberem ja tipa za tipkanje iz jednog vrlo jednostavnog, a bitnog razloga - jer nije iz Hrvatske. Opet par godina stariji od mene, taj je vodenjak (to je jedina informacija koje se danas o njemu mogu sjetiti)  i bilo mi je prilično zanimljivo pričati s njim jer smo se pokušavali sporazumjeti malo na hrvatskom, malo na engleskom. Tip je iz Amerike, rodom Hrvat. I tako se mi tipkali o obaveznim i neobaveznim stvarima, postali prijatelji (ja pomislila, opet krivo)... Jer njemu je nakana, a i svrha uopče tipkanja bila da on u Hrvatskoj nađe ženu. Ja to smatrala zajebancijom dok on, iznenada, nije došao u Hrvatsku, posjetiti rodbinu na Vis i da bi, naravno, vidio mene. E sad problem! Ja njega ne želim vidjeti, niti sam ikada iskazala želju za tim! I tako on mene počastio s kurvama, zmijama i ostalom gamadi Jer on je meni slao razglednice, ja to ne zaslužujem... Jebala te razglednica da te jebala.
PART THREE : Nije doba banane. Naučila nešto i nikad više. Ali eto, moja sestrična nije. Ta si ženska nemre nać tipa uživo! Opet ona hara iskricom i naiđe na nekog tipa. Njih se dvoje našli na kavici. Naravno, slijedi bujica pitanja Što radiš? Gdje živiš? I tako on njoj kaže gdje je on doma. Vau, pa ti živiš u kvartu gdje i moja baka!  I moja sestrična je blizu. - Upucaj me sad! -  Ma daj, pa tko ti je sestrična? - I ona njemu kaže. Upucaj me dvaput! -  Pa ja ti nju znam, samo nemam njen broj moba kad ga stalno mjenja! Kaj bi mi ga dala? I, Bogu hvala, ženski proradile moždane vijuge Pa moja sestrična nikad nije mjenjala broj. I tako njihov se razgovor vodio o meni. Ona popizdila, a bome i ja. Zato što mi nije rekla s kim se uopče ide nalaziti jer je na toj iskrici lijepo stajala njegova slika. Ubila bih je! Taj tip jest tu iz kvarta, ima oko 35, živi s mamom, nikad nije imao curu, a bogme nikad ga nisam vidjela da ima ikakvog prijatelja, to je ludost! Tip je luđak! Par puta je prošao pored mene u autu, obavezno uspori, gleda pa da gas...
Nastavak ne slijedi.
bomba-estrogena @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 2, 2007

Ovaj net od ljudi čini voajere, legalne, koji svaki dan zjakaju u tuđu privatnost i tuđe misli. Kažem, legalno, jer im mi to dopuštamo. Tako ja za djevojke/žene s desne stane strane smatram da su prekrasne, iako ih nikad nisam vidjela. Bilo da je to zato što u njima nalazim nešto posve identično sebi, ili pak potpuno različito, isto tako mislim i za mirne, nemirne, slatke, gorke, anđele i demone muškog roda.  Tko zna, možda mi u stvarnosti ne bi nikada legli, a ni ja njima. I tako ja, kao da čučim u mraku ispod njihovih prozora, svakodnevno zavirujem u onaj dio njih koji se možda pod danjim svjetlom ne vidi. Jer meni je net tama, i kad ga zamišljam njegovo prostranstvo mi je mračno, poput svemira, izuzev par zvijezda koje ga ne čine dosadnim...
PART ONE : Prije par godina, u totalnoj banani, sestrična mi je predložila da napravim profil na iskrici jer ga ona isto ima. Nisam do tad ni znala kaj je to iskrica. Sad to ona meni fino objasni, napravimo mi meni profil. Zakaj ne? Da ubijem noći u trivijalnim razgovorima, da zaboravim... Nikome se ne javljam, ali muškarci se ko muhe lijepe na novo ime... Stari, mladi, perverzni, morbidni, vulgarni, romantični... Pa daj odgovori nekome!! Bodri ona mene, Daj ajde! I tako odgovorim ja nekom liksonu, par godina starijem od mene jer je jedini bio pristojan. I tako započenmo mi chatati, upoznavati se, sve pet... Bolesne slučajnosti otkrivamo kako se ko zove u obitelji da bi na kraju otkrili i da smo rođeni na isti dan... Čovjek mi je stvarno uveseljavao večeri. I predloži on meni da se nađemo nakon što sam vidjela par njegovih slika (daljina čini svoje) i  pomislim Ajde, nikome ne radim štetu i nemam kaj za zgubit. Ljudi moji, kad sam ja njega vidjela... Kakav je to šok bio! Za oči i organizam. ..... Sad sam zgubila nit. Muž od frendice me zvao da mi se nije mogao javiti jer je srao... Super, bez te informacije ne bi mogla živjeti... No, da... Tip je bil malo viši od mene, okrugli i nabijen, čelav s lančinom i tetovažama. Karikatura. Sjeli mi na piće, šalje meni moja S. sms Kak je? Si živa ? - Ma joj, katastrofa. - Joj, kaj pretrpi tih sat, dva i bok!  I tako ja trpila. Slušala priče koje me ne zanimaju, o njegovim autima, motorima, kak on ništ ne dela u životu (fest pohvalno) neg statira kod starog u firmi...  I vozi on mene doma. Pametna glavica u nevolji odveze ga u krivu ulicu Tu sam doma.-  Da?- Da. - Joj, bilo mi je baš ugodno u tvom društvu! - Da, super. - Jedva čekam da te opet vidim. - Hm, da... Izletim iz auta i trk u lokalnu birtiju di mi se društvo skuplja. Da se rasteretim. Nakon 15 min stiže poruka Ti si žena mog života. Upitnik iznad glave. KAJ? - Ja te volim. - Ma kako, čovječe, možeš voljeti osobu koju si jednom vidio u životu, kaj si nenormalan, kaj ti je? - Ne ja tebe volim.  Tako se ja trudila čovjeku objasniti da si je nakaj opako zabrijo u glavi razrjeđujući ta naša tipkanja. No, nije shvatio Mi smo si suđeni , niti želio shvatiti pa su počele prijetnje da će me ubiti, da će mi poslat doma nekog svog frenda koji je u  zatvoru i bio je dio tadašnje zločinačke družine i bla, bla, bla... Nije mi znao prezime, mail nije bio s imenom i prezimenom, nije znao gdje živim, broja moba mi nema u imeniku, kućni je tajan, svejedno, lagala bih kad bih rekla da se nisam usrala od straha...  I ove sam godine za svoj/njegov ročkas dobila mail : Sve i da hoću, ne mogu zaboraviti da ti je rođendan. Kliknem Bounce. Ne postojim. Prije par mjeseci sam čitala u novinama kakvih sve luđaka ima. Stvarno ih ima. I onaj njegov lik je izašao iz zatvora.
bomba-estrogena @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare