Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - srpanj 2007
ponedjeljak, srpanj 30, 2007
             

Ma nekak sam... Ko bi ga znao. Kiša pada, spava mi se, lice mi je prošvikalo, šarafi me u trbuhu, imam problema s probavom...  A sve mora na jednu stranu izaći van. Jučer sam večer provela sama. Nekada mi je svaka večer bila ispunjena. Sad je, ne znam, obična? Moram priznati da se polako uživljavam u ovu avanturu zvana vjernost i čist mi dobro ide. Multitalentirana sam. Ko oni iz Big Brothera. Jebote, di samo nađu takve talente...  Pa su za sport, za filozofiju, za kuhanje... Samo ne za sex... Joj, joj, to je fuj i kaj bi rekla mama doma da je njihovo djetešce od 27 godina uvalilo jezičak nekoj curici od 25. Ako je stvar u vjernosti, svaka čast, poštujem to ili kak bi reko jedan klinac iz kvarta: respect. Sad sam se sjetila svoje frendice. Ona je uvjerena da njeni ne znaju da se ona ikad napila, zapalila cigaretu... Ma kakvi, ona je doma anđelek koji skuplja plišane medeke. Ja sam crna ovca. Ja radim sve ono što ona ne radi. Ali ne zamjeram joj, ako joj je tako lakše, neka, ni ja nisam svetica pa ni moji doma ne znaju za moje razvratne porive. A jebiga. Ne bih rekla mami sve da je zadnja na svijetu. Ne bih rekla jer se moja mama kurca boji.  Koji put se pitam na čemu je bila kad je uspjela zatrudnit sa mnom... Nije mi jasno. Ta žena nikada sa mnom nije pričala o sexu. Što od nelagode, što od neznanja. Joj, meni su muški grdi goli i kad im ona stvar visi ko pesu. Stvarno, a-joj! Koja ona stvar? Pa daj je izgovori! Gledaš isti 30 godina, valjda ste si tak dobri da mu se sama obratiš! I tako sam ja svoja znanja skupljala po OK-ima, Teenovima, pa Cosmu i inim magazinima. I naravno, proučavajući sebe i svoje Dečke. I moram priznati, da meni nijedno muško nije grdo golo. Moja mama se sablažnjavala kad sam joj rekla da muški danas briju jaja, a da se ne briju, za mene sexa ne-ma. Pa ju je sablaznilo da sam jednog ostavila jer mu je bio mali. A kad je bio! I može on biti znanstvenik u krevetu kad ga ja ne osjetim. I tako je i moja mama čitala OK i slušala moje lovačke priče. Desetak godina kasnije mojeg prvog posjeta ginekologu, moja majka ima čvrsto izgrađeno mišljenje o sexu i kurcu: žalosno je da žena u 21. stoljeću umre s jednim kurcem! Jer, eto vidi, kako žena može biti nezadovoljna ako kurac ne valja, a falus bonus pax i domus.
bomba-estrogena @ 15:24 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 29, 2007

Nekad sam šutljiva, zatvorena, u razmišljanjima... Neki put nasmijana, otvorena, vrckava... U večini slučajeva provociram. Ne zato što sam jaaaaaaaaaaako zločesta, nego zato što uživam gledati lica ljudi kojima bacam lopticu. To su moji prijatelji i ne zamjeraju mi previše, znam gdje je granica i tu lopticu spremno dočekujem natrag. Postoji par koje volim promatrati jer su toliko različiti od mene. Jedan drugog dozivaju ljubavi, sli osim tog vokativa ništa se ne čuje o njihovoj ljubavi. Već pet godina žive zajedno i njihov susret se sastoji od lebdeće puse, one koju iz kurtoazije dajete nekome kome je pod mus morate dati. Oni ne izmjenjuju zagrljaje, dodire, mile poglede; oni su dobro uigran tim koji savršeno funkcionira zajedno ostavljajući tu ljubav među svoja četiri zida. Sex nikada ne spominju. To je tabu tema i teško mi ih se uopče zamisliti da ga konzumiraju. Znam, znam, kaže se da oni koji su najglasniji, nemaju sexualni život. Možda to vrijedi kod nekih, ali ja ne mislim jednu od najljepših stvari na svijetu držati pod ključem.  Kad se povede razgovor u tom smjeru, oni se samo smješkaju, nemaju ništa za reći, vrludaju očima ili mi samo spuste Jooooj  ******, opet si u elementu!
Tako neki dan, bolja polovica toga para, iz vedra neba Jučer smo se pojebali 3 puta. Ne znam kaj mu je došlo. Bil je nenormalan! Jedina nenormalnost u tom svemu je to što čujem iz njenih usta. Napokon, nešto. Pupoljak se otvara. Ma nemoj! Rekla sam u čudu. Lijepa je to žena, do sad meni potpuno asexualna. Da, da...
Muškarci ocjenjuju ženu i njena sexualna umijeća gledajući je kako pleše. Ako ima ovdje ritma, ima i u krevetu. Možda je tako. A možda i nije. S druge strane, mi ne ocjenjujemo muškarce na plesnom podiju jer bi značilo da je 90% muškaraca rampa, dignuta ili spuštena, bez ikakvog složenijeg pokreta. Prema tome, teorije padaju u vodu.
 
         
Ipak me nasmijala svojim prepričavanjem minulog događaja jer je pomno birala izraze za kurac, pičku, šupak... I onda uspoređujem sebe i Dečka. Još uvijek jedno drugome letimo u zagrljaj, puse nisu lebdeće. Uvijek ruka odluta pod stol tek da stisnemo bedro. On priča s dečkima, vodi monolog o kompu i novoj grafičkoj, dosadan je u pizdu materinu, no svejedno mu stisnem nježnu pusicu ispod uha i nastavim kokodakat s kokoškama. I kad se dižem od stola naručiti još jednu dozu kofeina, obavezno me pljusne po guzi. Kad se stišaju njegove propovjedi, šapnem mu da jedva čekam da dođemo doma. I ujutro kad se diže za posao, obavezno me pozdravi tarzanski mahajući kurcem ispred kreveta. Da to je sex. Sve je sex. Mi živimo sex i ne skrivamo ga. Ali to smo samo mi.
 
bomba-estrogena @ 13:17 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, srpanj 28, 2007

Htjela sam sjesti na terasu, posunčati se malo, onako zmijski. Htjela sam malo čitati, ali susjedov sin se ženi i sad je ludnica vani. Jujuškaju, vesele se i ja se radujem s njima. Sreća je zarazna stvar. Jutra su mi najljepša posljednjih dana jer se budim mirna. Imam običaj upaliti komp, upisati adresu nečijeg bloga i uživati u muzici koju ne slušam inače. Ali ovih dana upotpunjuje onaj prazan dio mene. Took a right to the end of the line where no one ever goes. Ended up on a broken train with nobody I know... Relax. Noć je daleko i o njoj neću razmišljati, još. Tješi me činjenica da vrijeme zaista briše sve, da je vrijeme najsigurniji delete i da je naš mozag potrošna stvar. Sve će jednom proći. Uskoro. Samu sebe ne sažaljevam jer je vrijeme predragocjeno za žalost. Feniks se sam zaliječi kad je ozljeđen, svojim suzama.

                      
Moral  jakih se razlikuje od morala slabih.
I moj moral nije numeriran božjim zapovjedima. Nije nikada bio. Sama sam ga gradila učeći na vlastitim greškama. Vlastitim suzama.  Čovjek na vlastitima najbolje nauči. Lekcija je najbolja kad je sami sebi damo. I ona nije dovršena bez zaključka: da postajemo bolji ljudi? NE! Da postajemo jači ljudi. Ruku na srce, nema savršenstva, najmanje moralnog, tako da svima koji se busaju u prsa svojim moralom, molim lijepo, što dalje od mene. Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti.
Da, jača sam, time i bolja sama sebi. Jer sam sama sebi prva. I digla sam se iznad svega svojom ravnodušnošću.I sposobna sam i spremna na sve: i stisnuti šamar riječima ako treba. Jer kao što su nam ponekad važnija djela od riječi, tako i sama riječ može boljeti više od šamara. A tek šutnja.
bomba-estrogena @ 14:23 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

U cijeloj svojoj jačini, noćas se osjećam praznom. Jednom mi je netko rekao da mi se divi koliko sam jaka. Nisam, ne. Samo se trudim. Jaka sam u trudu. Pucam, polako u sebi. Glavom mi tutnji tisuću misli. Misli koje potiskujem danju. Misli koje se bude noću. Provela sam divnu večer s ljudima koje volim. Moje kokoške i njihove gore polovice. Gledam djecu koja trčkaraju oko nas. Opušta me njihov smijeh.
Kad sam ga pitala zašto je s njom: Nije ****** sve u ljepoti. Ne želim se probuditi s 40 sam.
Da. Ni ja. Ali ja sam s čovjekom kojeg volim. I on vidi u meni više od ljepote. Vidi da ipak nosim nešto u toj svojoj zvrkastoj glavi. Da znam reći hoću/neću; bih/ne bih...
Nije sve ni u sexu...
Sjedim na terasi, pola 12 je. Smotala sam si jednu. Zurim u prazno. U biljke. U cestu. U susjedovog psa. U rasvjetni stup.  
Lijepe žene se vole, one manje lijepe se žene. Muškarac uvijek ima dvije žene: onu koju voli i ona koja mu kuha. Sere mi se na Žuži Jelinek.
Ajd nek sve ide lijepo k vragu! Nije sve u ljepoti, al mi ćemo barem imati lijepu djecu!

              
bomba-estrogena @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, srpanj 27, 2007

Muškarci su najjači kad žena kuka, moli, plače. Da, jesu. Ima nešto u toj slatkoj moći kad znaju da su prvi i jedini. Onda im je sve lako: ne podići slušalicu, ne odgovoriti na sms, inatiti se, smijati se na vaš račun... Nekim muškarcima poniziti ženu je toliko lako i kao i podrignuti se nakon jela. Lako i spontano. Kad su oči žene zamagljene suzama, onda je muškarac taj koji ne vidi jasno. (Tournier) I ne vidi, jer je mu ponos zamagljuje vid, a prekomjeran ponos, znak je sitne duše. I svačija duša postaje sitna, barem nakratko. Postaje samozadovoljna i samoj sebi dovoljna. Kao kad smo bili djeca. Učiteljica postavi pitanje i u masi podignutih ruka, tebe izabere da odgovoriš. Bravo! I smješak lebdi oko usana: pametna sam! Kad šećete gradom u mnoštvu curica oko sebe, dečec za kojim lude sve, samo se tebi obrati. Lijepa sam! I kad se nasadiš na svoj omiljeni kurac, a nakon nekoliko uboda počne  Jooooj, ne mogu više, ne mogu, ne mogu... Sorry. Osmjeh Mona Lise. Dobra sam!
Vrhunac doživljaja moći je i kad je žena uzrok muškarčevih suza. Nisam bahata i ne želim biti lažno skromna da se kunem kako me taj prizor nije vinuo u nebesa. Prvih 5 minuta nevjerice. Moj dečko plače. On plače zbog mene. Ispod sunčanih naočala teku suze, lice se zacrvenilo, bolan izraz i piskutav glas. Mene duša boli što si takva. Kao šamar me spuste njegove riječi i sav ponos padne iz tih nebesa ravno u drek. Ja sam takva. Kakva? Zajebana sam. Jebemu. Žal mi je. Oprosti ljubavi. Nemoj plakati. I kao da je netko otvorio slavinu, plačem i ja. Plačem s njim. Teško mi je podnijeti taj prizor. Ja njega tješim, a sama sebi ne mogu pomoći. Nije on slabić, samo je čovjek. I ja to znam i ne pada u mojim očima njegova snaga. Snažan je on jer me trpi. Ratna tehnika žene je takva da i kad se odriče borbe ona ipak pobjeđjue. I plačemo zajedno obećavajući da si to nećemo ponovno priuštiti. Da ja neću biti zajebana, da on neće biti inatljiv jer sve to kulminira u scenarij od maloprije. Jer se volimo dovoljno da ne bismo otišli i nikad se više jedno drugom ne javili.
Sinoć opet poruka Nekoga. Javljam se prije spavanca.- Laku noć. - Laku noć. Nakon mojeg laku noć i njegov laku noć je bez puse. Vraća mi. Ha, ništa, proračunato odgovaram nakon pola sata jer znam da sad muku muči zašto smo danas bez puse. Pitam ja njega: Štanga od puse? Odgovara:  Dugo ti je trebalo? Di si? Smješak zadovoljštine na licu, brine se. Nisam primjetila do sad da je nema. - Samo ti ne primjećuj. Laku noć. Pusa. I sad stiže poruka Gdje si bila sinoć? - Doma. Kaj ima toliko čudno da radim tebi ono što si ti i meni radio?!? Neda mi se piskarati te poruke. Ne čini me sretnom poslati mu pusu za laku noć. Njene praznine u njemu ne mislim popunjavati. Neda mi se igrati toplog-hladnog, jer samo mogi biti hladna. Ponos raste. Zadovoljstvo raste. I neka imam sitnu dušu prema nekome koji je ljubav prema meni iskazivao u centimetrima. Doslovno. Jel me voliš? - A da. - Pa kolko? - Tolko pokazujući prstima. Ne, to nije bila šala!
bomba-estrogena @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 25, 2007

Mene ljudi ili vole ili me mrze. Mene nitko ne podnosi niti trpi. Ni sa kim nemam neodređene odnose. Ili jesam ili nisam. Zato ili sam prva od prve ili se ni ne natječem. Jebena je stvar kad te voli netko koga ti ne voliš.
Jutros mi je zvonio telefon i kad sam vidjela broj i ime, usrala sam se od straha. Ko pred mamom nekad kad je saznala da sam markala iz škole. Jebiga, sad nisam ništ naparavila, ali uvijek se osjećam jadno samo zato što ni ne želim odgovoriti na poziv. Zvala me kolegica s bivšeg posla. Ta se žena, od prvog dana moga posla za mene primila ko pijan plota. Isprva sam mislila to je welcome gesta, ali postalo je neizdrživo. Ženskica si je od prvog dana zamislila da smo si mi najbolje frendice, a najbolje frendice sve dijele. Tako je ona meni povjeravala svoju intimu, a ja njoj o cvijeću i proljeću jer se jednostavno nismo kliknule. Dala sam si truda i pokušala s njom pričati o sebi, ali sam shvatila da se ona gubi u mojoj priči i da nema blage veze kaj joj pričam. Jebiga, nismo bile na istoj razini. To je kao da se staneš ispod plafona svoje visine i počneš skakat u zrak. Jebiga, ne ide! Inteligencija ti je tu di je. Mučni su mi bili ti razgovori, a mrzim nešto raditi na silu. Poslije sam si čak pomislila da je zaljubljena u mene. Kud ja, tud i ona. Ti si meni tak lijepa, ti se meni super oblačiš, joj ja bi bila sretna da sam ko ti... No, da! E onda su krenuli pokloni. Za kaj? Za badava. Da mi iskaže svoje oduševljenje sa mnom. Svijeće, mirisne svijeće, svijeće u boji, svijeće u obliku srca... Čak sam si pomislila da je u nekoj lezbijskoj sekti i da sa mnom hoće isprobat neki ritual. Ja bih svašta probala, da me se pita, ali ona mi baš nije bila privlačna. Postala mi je noćna mora. I oni zagrljaji i pusice čim dođe na posao... Jooooooooooooj, jebemti, ja mrzim kad me netko cmokče i dira! Ja to stvarno mrzim! Ja nisam taktilna osoba. Ja diram svog Dečka. I njega ljubim. Čak mi je i moju S. teško zagrliti i poželjeti joj sretan put. Grliš me ko da ruke nisu tvoje. Trudim se, zna ona da je volim ionako. Ni ko mala se s ni jednom curicom nisam držala za ruke. Ni sa svojm S. se nisam držala za rukice pa trajemo 20 g.

                       
I tako je ona, Bogu hvala, promijenila posao. Ali onda su počeli pozivi i sms-ovi. Na večinu njih nisam odgovarala osjećajući se usrano kao i danas. Meni je to gubljenje vremena, živaca i novaca. I onda sam je prije nekoliko mjeseci srela u gradu. Žurila je prema meni, zagrlila me, poljubila i objavila da se udaje. Nisam krila oduševljenje jer će sad nekog drugog maltretirati svijećama. Razmjenile smo par riječi jer sam se trudila izgledati jako zauzeto kopajući po torbi i tražeći papire za Finu. Moramo na kavicu, prije 8. mj.! A što to znači? Da će me pozvati na svadbu. Sranje. Jer kako od srca dati nekome 100 €, a ne možeš ga živog vidjeti?
I tako nisam se javila. Opet. Da li sam ja fest loša osoba?
I onda si razmišljam o svojim kokoškama. Kak mi je žal kad imam posla i ne mogu s njima na kavu. Kak mi fale kad se ne čujemo jedan dan. Kak možemo cijeli dan provesti zajedno, smijati se i kad se istroše sve teme, možemo slobodno sjediti jedna uz drugu ispijajući pivice i u šutnji tipkati sms-ove dečkima, muževima, prijateljima, ljubavnicima, priležnicima...  a da nam nije dosadno. Jer mi se kužimo. Mi smo se kliknule.
bomba-estrogena @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare

Raspoloženje me drži. Sretna sam. Mirna. Samo duboko na dnu želuca me uhvati grč pri pomisli da sad moram izdržati bez Dečka. Nećemo se vidjeti nešto manje od mjesec dana, ali u ovom stadiju života tih mjesec dana zvuči kao godina dana. Divim se ljudima koji održavaju vezu na daljinu. Mi nemamo takvu vezu, samo nam ju je trenutna situacija nametnula. Križat ću dane kao robijaš u zatvoru jer sad sam kao u tamnici sa svojim osjećajima. Trpim, podnosim, zakopavam jedan dio sebe. I podrška sam mu. I uvijek ću biti.

I lijep je dan. I posao je ok. I proći će dani. I odraz mene u ogledalu se smješka. Jer nije sve tako sivo, kad imaš s nekim otić na pivo. I sad vidim koliko sam sretna u svojoj koži. Jer donosim odluke za sebe, sama. Što graknem kad mi nešto ne paše, što objesim čubicu kad sam u krivu, što se borim za ljude do kojih mi je stalo. Što ne glumatam. Što nisam savršena i što griješim. Što ne započinjem rečenice s JA, JA i samo JA i nije u mom stilu. Što imam stila i znam reći oprosti i volim te..

Želim ostati takva.
bomba-estrogena @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 24, 2007


Hodam. Osjećam poglede na sebi. Hodam prpošno, bezbrižno, lelujavo... Elegantno zavodljivo i djetinje nehajno. Osjećam poglede u retrovizorima. Gledam u daljini dvije djevojčice s lutkicama u naručju. Igraju se. Sretne su. Gledam vlati travi kako vijore na vjetru. Gledam nebo. Plavo. Čisto. Osjećam se fenomenalno. Toliko malo ljudskosti je ženi dovoljno da se tako osjeća. Da, to je ljudskost, to je fair play igra mojeg Dečka. To je fair play igra čovjeka. To je ono kako treba i mora biti. Svaka žena ima komplekse, 90 % izmišljene, 10 % prave. Danas ja nemam ni jedan. Danas sam savršena. Pojebala bi samu sebe kolko sam dobra! Smijem se svemu i sebi samoj. U glavi mi se mješaju cajke i zvukovi housea. Bokovi bi se izvijali, plesala bih na stolu. Samu sebe bih gladila po dugoj, ravnoj kosi, preko svojih leđica, do svojeg ponosa, do guze... Izvrtala svoje cice, piknula ga bradavicom u oko kolko sam napaljena. Dirala se po bušici koje nemam, stavila noge oko njegovog vrata. Da baš bi... I smijala se. Smijala. Jer sam sretna kad mi je tu. Jer ispuni svaki dio mene svojim osmjehom. Jer me stavi na tron zadovoljstva! Ja sam uz njega sretna žena. Kad me stisne uz sebe, ja sam najljepša žena na svijetu!

                      


Ne živcira me mobitel. Na njega stižu lijepe stvari. Ti si ljubav mog života. Od jutra. Sat vremena nakon što se izvukao iz kreveta. Kao raport. Stop. Volim te. Stop. Sretan sam. Stop.

Primirila sam se. Kažem primirila, a ne smirila jer taj glagol moja majka koristi za moja stanja. I jesam. Nema tuposti, nema boli. Nema ničega trenutno. Znam da bi me mogla kriza primiti kroz tjedan, dva... Mogla bi... Ali, nema potrebe za tim. Ništa neću time promijeniti. Ne želim se mučiti više. Osjećaj sigurnosti je toliko opojan. Više od vutre za bolji dan, više od Praxitena za bolji san.

bomba-estrogena @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 23, 2007


Ima žena (a naravno da opet govorim o sebi) koje prilikom veze podnose svakojake egzibicije svojih partnera (čitaj Nekoga). Nakon četiri godine analiziranja svojeg i njegovog ponašanja, koje sam doduše, uvijek smatrala u najmanju ruku čudnim, konačno sam došla do ne tako blistavih zaključaka. Za to što mi je radio i u čemu sam i ja sudjelovala  postoje i znanstveni nazivi. Netko je od mene htio stvoriti savršenu sliku na sliku i priliku svoje vizije u glavi. To nije bila više ona žena koja ga je privukla prčastom guzom, ona savršena koju bi tako jako htio ... Ne ne, sad je postala žena koja ne bi smjela nositi minjake jer nisi baš tak dobra, žena koja bi trebala nositi zeleno umjesto rozo jer rozo nose curice i vrijeme ti je da budeš žena, žena koja nakon što je bila neodoljiva više nije ni lijepa jer zašto  bi ti govorio da si lijepa kad si obična, najednom je i izgubila i stil jer lijepo si se danas obukla, to te netko drugi  savjetovao, postala je žena koja se iz svojih štiklica morala presvući u tenke jer ne ide se u Sheraton, postala je žena koja se nije smjela šminkati jer ti trepavice nisu simetrične na oba oka, postala je žena koja svojemu muškarcu više nije ni bila njegov tip žene jer on voli tamne. I tako, polako gubeći samopouzdanje koje sam godinama gradila, najgori neprijatelj postajalo je moje ogledalo u kojem sam tražila mane koje mi je on pronalazio. Te mane nisu čak bile ni mane, to sam bila ja, no u tim vremenima, slijepo sam mu vjerovala jer ako vas čovjek voli, onda će vam iskreno i reći što s vama ne valja.


Polako je to što ne valja prelazilo količnu mojih vrlina uopče, a ja sam polako tonula gubeći sebe u tom ogledalu i otkrivajući osobu koja nije dovoljno lijepa, dovoljno dobra, dovoljno tamna bez obzira na svoju tamnu kosu. Postajala sam nesigurna, preplašena i jadna. Imala sam fobije od zajedničkih izlazaka i njegovih komentara jer sam samo svome muškarcu željela biti lijepa, a da se postavila na prste, nije mi polazilo za rukom. Ja sam njemu vjerovala i osjećala se krivom što ne znam biti dovoljno lijepa i dovoljno dobra.

Mi se nismo držali za ruke i grlili u javnosti jer to klinci rade. On mi nije govorio da me voli  jer ja sam njemu draga.

Dan danas sam dovoljna njemu u određenoj količini, ali opet postoje stvari koje nikad neće biti dovoljne i one koje bi se tek otkrile da su takve.

Što da sam ja od Nekoga zahtjevala da je 10 cm viši nego kad smo se upoznali? Da mu je l 5 cm dulji i Φ 1,5 širi?

Kako biti ono što nisi? Nikako, a ja sam se trudila..

Danas to znam, ali uvijek je postojala ta manijakalna potreba popravljanja sebe pred njim. Uvijek, iznova. On je jadan jer sam ja takva, a dok sam takva neće valjati.

I nije nikad u potpunosti valjalo. A uvijek sam mu se vraćala, ovisna o takvoj ljubavi. Ljubavi izmjenjivanja nježnosti i poniženja. 

                 


I opet sam plakala željeći to poniženje vratiti nazad tek toliko da bih imala nešto od njega. I plakala što će možda neka druga bolje proći od mene. A neće, ne. I sad mi je došlo iz dupeta u glavu da ja imam nekoga tko me voli baš takvu kakva jesam, puna mana ko pes buha, ali njemu sam lijepa, najljepša, a Nekome to nijedna neće biti. Došlo mi je iz dupeta u glavu da ja uz sebe imam kvalitetnog muškarca koji me voli, s kojim mi je sex odličan, koji me napaljuje, koji me poštuje, koji me nosi ko kap vode na dlanu samo zato što sam njegova. Koji sa mnom razgovara, koji me sluša. Koji je moja podrška, moj prijatelj. Ovo što ja imam sada, nijedna cura Nekoga neće imati ni u pola.

bomba-estrogena @ 00:41 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 19, 2007


Jučer sam svratila na jedan blog i oduševila se. Oduševljena sam ljudima koji uspjevaju u stvarima koje su meni enigma. Primjerice napisati ljubavno pismo. Kad sam bila mlađa i otkrivala ljubav i zaljubljenost, iz mene su tekli potoci osjećaja koje sam bez puno muke mogla preteći u riječi. Doduše, nisam ama baš nikada napisala pjesmu, ali znala sam definirati što osjećam. Prije godinu dana napisala sam ljubavno pismo i razočarala se sama u sebi.  Ne znam vizualizirati ono što osjećam. Ne znam više. I moji sms-ovi se svode na Volim te. Nemrem bez tebe. Volim te jako. Fališ mi.  Ti si moja ljubav. Jedva čekam da te vidim. Možda zato što sam sretna, a kad je čovjek sretan nema ama baš ništa pametnog za reći osim ponavljati da je sretan, da uživa, blista, cvate... Bol čovjeku daje inspiraciju da je svakim svojim textom ili pjesmom stupnjuje, da stupnjuje sve njene aspekte: jad, patnju, čežnju, žudnju, ljubomoru...


Ali sada kad čitam to pismo, u meni budi neopisiv osjećaj djetinje radosti. Jer je iskreno koliko ga god šlampavo napisala.

Postoji knjiga koja mi je odredila shvaćanje ljubavi, boli, ljepote, smrti, boga... Kao mala sam ga čitala i razmišljala kako smo si ja i  taj striček slični.

Na svoje sam došla u gimnaziji u trećem razredu kad smo ga obrađivali, a primila sam boga za bradu kad sam ga izabrala za radnju iz hrvatskog na maturi... jer on i ja smo si slični i nakon 10-ak godina... I on u svome dnevniku Moje razgolićeno srce trabunja o ljubavi i dolazi do ne tako pametne definicije : Što je ljubav? Potreba da se iziđe iz sebe. Čovjek je životinja koja obožava. Obožavati znači žrtvovati se i prostituirati. I tako, ljubav li je prostitucija. Prema tome, ljubav ima dvije različite komponente: fiziološku (konzumirati ljubav, prostituirati se ) i spiritualnu (željeti, žudjeti, maštati, obožavati; jednostavno voljeti).

Njegov pojam žene bio je devijantno trubadurski. Žena je anđeo, svetost jedinstvena u svojim oblinama, ona je savršenstvo koje pruža anđeosku nježnost i životinjsku sexualnost, on je obožava i proklinje zbog toga. Žena je opći sklad i svjetlost, ideal koji sam sebe mora obožavati da bi bio obožavan; ona je prekrasna, božanstvena, tajanstvena, ali je i prirodna, vulgarna, instrument je muškarčevih želja i on joj se zato divi i prezire je istodobno. Ona je svetica jer je njegova. Ona je kurva jer može biti tuđa.

Ne znam što me uvijek vuče njemu... možda osebujan pjesnički izraz, možda njegova sklonost gotici, možda sam njegov život (a i njegov svršetak, jelte, čovjek je umro od sifilisa... toliko o prostituciji) ... ali njegova razmišljanja su duboko usađena u meni. Ono što me najviše fasciniralo je sama njegova ličnost; izvana jaka, silna, samouvjerena, ponosna, a u dubini bojažljiva, sramežljiva, slaba. Koliko god bio nesavršen i samo čovjek opsjednut metafizičkim i nadljudskim, uspio je prikazati tu neizmjernu, gotovo sadističku ljudsku bol koju može uzrokovati najljepši osjećaj na svijetu: ljubav. Da, da, on i ja smo si slični i po njegovom sam profesionalna kurva kojoj je pružanje ljubavi uzvišen čin, ostaje mi da se okrenem duhovnosti i želim, žudim, maštam; jednostavno volim.  I da samu sebe obožavam baš kako se namisti u taj čas.





Od Vraga il Boga, svejedno! Vještice!


Svejedno, kad daješ - ti, otrovni cvijetu,

Ritam, miris, svjetlo, o, moja kraljice,

I nije sve gadno i teško na svijetu!

( Ch. Baudelaire, Himna ljepoti )

bomba-estrogena @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 18, 2007


Koji put preklinjem što sam žensko i što sam pred sebe stavila (kao žensko) obaveze kojih muškarci nemaju. Ne mogu se spremiti i razbuditi ujutro za manje od pola sata. Pokušavam postići rekord, ali mi ne ide. Ujutro sam kao usporeni film. Glava bi, ali tijelo neda. Pričam, a riječi se razvlače kao kad pokušavate otpjevati Balt, Baltazar, Balt, Baltazar... Ne mogu, nadrkana sam na samu sebe! Idem se umiti. Gel za pranje lica. Mora da sam strašno zmazana od sinoć. Pa tonik. Aha, da si leće stavim da ne radim stvari napamet. Pa ću i zube oprati. Neću Colgate, skinula mi se deklaracija pa je možda onaj iz Južnoafričke Republike. Signal? Da. Da li su mi sve obrve na mjestu? Jesu. Nema čupanja. Pa krema za oko očiju. Ne znam koji kurac je koristim jer ne vidim nikakve rezultate od nje, osim kaj sam fino masna i ljepljiva. Mogla sam se i s onom plavom niveom namazati. Vjeruj u novce koje si dala za nju! Ujutro sam ko buhtla. Natečena. Pa krema za lice. A  mogla bih se i istuširati... Dezić. Ne taj, ovaj, ovaj nema kancerogene sastojke. Krema za tijelo? Ne sad, ne da mi se... Kuhinja. Cupkam oko štednjaka dok čekam da mi se deci vode ugrije. Ajde, no, ne da mi se čekat! Nesica. Mlijeko. Natren? Ne. Zbog aspartmana. Smeđi? Da. Ajde, no! Primi se posla!!


Jebote, nisam se počešljala. Nema veze, sad ne idem nikam. Samo preparativa. Češalj je dekorativni dodatak. Sjedam  za komp. Provjeravam mail. Od Dragoga je. Kak slatko! Svako jutro, ko u filmovima... On me voli, voli me najviše na svijetu... I ja tebe ljubavi, najviše na svijetu! Ajmo raditi!

Pol sata? Teško. Pol sata mi je Netko prigovarao. Sjedio je na krevetu i živčano me promatrao Pa ne ideš u Sheraton? Pa perem se majmune! No ja idem, a ti dođi za mnom. Jao si ti muškarcu kojemu buš ti žena! Odjebi! Odi! Jebem ti pol vure! On se ne češlja, ne stavlja leće, ON NE POSPREMA ZA SOBOM! On se polije po faci, popiša, ne spusti dasku, obuće ono od sinoć, poplahne si usta s pastom, dva put prdne, pritom ti namigne  i za pet minuta je gotov. Da se našminkam? Ne!!! Poludil bu. Rumenilo samo, i labelo i bok! U sad si lepša neg prije. Marš!

Jednom mi je reko da moja pička nema nikakav okus. To bi trebao biti kompliment? Jebote, pa kaj se ženske prije mene nisu prale? I ja kad sam ti u guzici, pimpek mi je čisti posle. Nisu se prale, ni srale očito. Razmišljanja muškarca u tridesetima.

Moj Dečko me obožava. Obožava sve moje pičkaste sitnice. Od sjajila, od roze boje, od parfemčića, kremica, tangica, haljinica, štiklica... S njim sam ja ja. Pičkica. I zašto ne bih svoju ženstvenost dovodila do savršenstva. Ja sretna, zadovoljna, on sretan, tvrd, zadovoljen. On ima nešto što drugi žele! Ja imam nešto i samo je moje!

Navečer ću se opet primiti rituala. Idemo! Kada, kupanje brijanje nogu, izbrijavanje pičkice, pranje riti, kremice; pranje kose, peglanje, kose, šminkanje, parfemi, obleka i štikle.. Pičkica. Jesam da, opet draga, slatka, medena... A poslije sikćem.

bomba-estrogena @ 09:46 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 17, 2007


Ne mogu da se ne osvrnem na jednog muškarca. Taj muškarac je dečko Jedne žene. Jedna žena je žena koja mi je jako draga. Jebiga i zato te stvari moram sačuvati za sebe ili barem sakriti od nje. Postoje ljudi koji vam nikad ne sjednu. Nikad i nikako. Što više upoznajem tog muškarca, to na njemu nalazim sve više i više iritantnih sitnica. Znate ono kad vidite neku osobu i taj tren vam se podignu sve dlake na tjelu od gadosti? Ne sviđa mi se i točka. Ljigav mi je do bola. Muškarac blizu 60-ih (dečko ha?) pun lovačkih priča i radnih iskustava, puna para, slatkorječiv, nametljiv... Njegova elokventnost ide do te mjere da vam smrtno ozbiljno daje savjete iskusnog muškarca (u poznijim godinama), ubacujući unutar texta grohotan dvosekundni smijeh jer već treće sekunde nastavlja izlaganje. Kao točka na i, potvrda svake njegove rečenice, dvosekundni je pogled na protezu. Ni oku ni uhu ugodan prizor. Ali on je bio svugdje... Svašta je radio. On je moćan i uspješan! Samo ne znam je li ga žena zbog te njegove moći ostavila ili ju je pokopal?


Ima jedna dama iz bijelog Zagreba grada koja je od svojih 25 godina više od 20 godina provela na selu. Ali ona je sad stara Purgerica, bogatih opservacija o svome gradu, BBB-ovka. Ona je ono što želi biti. Ona ne pije Žuju više s nama, nego Leffe jer dobije ljepšu čašu. Ona je puna priča o drugima jer o sebi nema što za reći. I ona je sad puna iskustava jer je naučila cvikat kartu u tramvaju. Ona je fensi šmensi, ona je najs. Seljak je seljak. Marljiv, radišan, ponosan. Građanin je građanin. Marljiv, radišan, ponosan. Ona je malograđanka. Nit cipela nit opanak. Dlaka između guzice i pice.

Nevjerojatno je kako je ljudima lako zaboraviti tko su i što su, a teško prihvatiti da drugi to ne zaboravljaju.

bomba-estrogena @ 11:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 16, 2007

Neki dan pričam s frendicom o vjenčanju, kumstvu i kumovima. Sva sam u deliriju sanjajući taj dan i tad me frendica pita A ko bu ti kuma? Ko da me netko mlatnuo po glavi. Da ko bu mi kuma? U moru prijateljica i žena, samo je jedna osoba koju sam htjela vidjeti u toj ulozi. Nažalost, to je sad nemoguće jer više nismo prijateljice. Ne sjećam se da sam se ikada toliko vezala za ijednu žensku osobu kao za nju i da sam ikome bila toliko odana kao njoj. Lažem, mislim da je i moja s. u toj kategoriji. Nije postojala sitnica koju bih joj prešutila, sve sam mogla reći ne sanjajući da će me ta ista osoba osuđivati, a to nije svrha prijateljstva. Danas ne razgovaramo, pozdravimo se i sjedamo svaka za svoj stol iako smo prije par mjeseci djelile baš sve. Bar sam tako mislila. 

Meni je prijateljstvo svetinja. I kumstvo i brak. Možda se ne čini tako jer vodim sve samo ne zavidan društveni život, ali u dubini duše sam konzervativna osoba, poput Thompsona (koja usporedba ?!?), koja neda svoje. A moji su ljudi uz koje se smješim, plačem, dižem i padam. Možda se previše dajem i očekujem da su ljudi kao ja. Bezuvjetno.
Nije prvi put da sam razočarana i trebala sam nešto naučiti iz toga i to mi je mana, da dajem svima šansu vjerujući da je svaki čovjek u dubini duše dobar.

I još uvijek vjerujem u dobre ljude. I još uvijek vjerujem u nju. Vjerujem jer ipak živi s mojim tajnama, a ja s našim uspomenama. I nismo toliko različite, samo vodimo različite živote. 
I što sada? Da pričekam s planovima za vjenčanje jer još uvijek nemam osobu koja bi uz mene i Mog Budućeg Muža stajala pred oltarom, slušala zavjete i djelila našu budućnost? Koja bi pobjegla sa mnom, ako treba, i  iz crkve ako se predomislim? Koja bi me tjerala dalje?

Da li je to moja S.? Ili J.? Ili R.?

Uz mene je danas nekoliko predivnih žena, svaka svojeg načina života, svaka jedinstvena i neću nikad dopustiti da išta stane između nas. Bez obzira na sve, i Nju još uvijek smatram svojom prijateljicom. I volim je, onako, iskreno i bezuvjetno. A kumstvo će pričekati. Nikad ne znamo što nam donosi sutra i ostaviti ću svoje melankolije za neki drugi dan ili mjesece i uživati u ovom lijepom što je ostalo.



bomba-estrogena @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 15, 2007

Htjela bih da konačno započnemo nešto zajedno. Život na relaciji njegove i moje kuće nije nimalo privlačan, a ni isplativ. Na početku je sve bajno i sjajno, ali sada me izluđuje nanašanje vrečica i razbijanja glave što sve trebam ponijeti. Dnevna krema, noćna krema, krema za podočnjake, gumica za kosu... ok, to mogu i kod njega ostaviti... druge tange... jebote, kakvo će sutra biti vrijeme pa da ponesem i obleku za posao. Koliko god bih kao svaka ženska htjela bit nečija, jedna i jedina, toliko si ne mogu pojmiti da se odreknem svoje intime. Prekomotna sam. Htjela bih da živimo zajedno, ali ne kod njega. Mladi ljudi bi trebali živjeti sami. To je jedan od rijetkih iskoristivih savjeta moje bake koja doduše, nikad, mojoj mami nije dala disati. Htjela bih da smo negdje na stanu, da imamo svoju kuhinju, svoje termine pranja suđa. Svoje termine odlaska i dolaska. Da slobodno popušimo džoju i popijemo koju pivicu više. Da hodam polugola po stanu ne mareći da kad idem na wc pobacam bilo kaj na sebe .Da gledam pornić kad hoću i koliko glasno hoću. Da vičem koliko hoću i kad se svađamo i kad se jebemo. Divim se muškarcima koji se odluče na zajednički život, a da nisu primorani djetetom. Svaka čast! Trenutno o muškom rodu imam slabo mišljenje, da su inertni i nesposobni išta poduzeti bez svoje mame.
No da, sad sam se razjarila, ali nažalost, to je istina. 


bomba-estrogena @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare