Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - lipanj 2008
četvrtak, lipanj 19, 2008

Fali mi... Fali mi moj svijet. Onaj samo moj, bezbrižan, pun djetinje svejednosti. Dobro je. Smajl na licu, sunce na obrazima, gola ramena i gorući asfalt pod tabanima. Fali mi dio mene i ispunjenje mojih želja. Sebična sam, znam, ali usukala sam se u vlastite želje. Prihvaćam ih kao i da ne postoje, podilazim drugima. Ni djelić mene više ne postoji u vremenu.

Ni ljeto nema onaj miris. Onaj moj. Vrijeme leti i ne stignem se osvrnuti za cvijetovima jorgovana, ni za putem leptira, ni ritmom vjetra. Ne vidim, ne čujem, ne uživam. Osjećam vručinu u glavi, pritisak u prsima. Bora mi se produbljuje na čelu i sve što radim je brinem se. Oko svega. Oko nas, novaca, posla, slobodnog vremena kojeg nemam. A vrijeme ide...

Hvatam trenutke u satu. Grozničavo ih želim zadržati uz sebe, a raspršuju se poput balončića od sapunica. Visoko i daleko. Daleko od mene. Tako bih sad htjela sjesti na livadu, udahnuti sunce i puhati te balončiće. Da se razlijevaju u duginim bojama i da mi se boje preslikaju na licu. Da sjajim, da blistam. Kao nekada.

Fali mi odmor. Fali mi mir. Fali mi moj svijet. Fali mi stati na trenutak. Falim si ja.
bomba-estrogena @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
subota, lipanj 7, 2008

Za neke nove dane koji su preda mnom, htjela bih sama sebi stvoriti kratak sadržaj posljednjih godinu dana. Možda da se uvjerim da su se neke situacije zaista desile, da ponovno analiziram sebe. Koji put mi se čini da nisam bila dovoljno jasna u ljubavi, da je ne znam pokazati, još manje dokazati. Samu sebe želim nadmašiti, da se uvjerim da je tu.
Započela sam blog prije gotovo godinu dana. Bila sam to ljeto sama. Dragi je radio. Koliko god mi je falio, to mi je ljeto pomoglo da shvatim što želim u životu, da shvatim koga želim u životu i naposljetku da toj osobi darujem cijelu sebe. I da konačno osjetim ljubav. Sve prije toga bilo je ustručavanje. Igra. Sad bi. Sad ne bi. Kad me netko dobrano iziritirao, osvećivala bih mu se varanjem. Poslije jebanja nema kajanja. Kao. Jelda? Ne bi smjelo biti, ali ja sam glumila. Pred puno njih. Bili su tu da posluže svrsi. Da ispucam bijes. Na meni je bilo samo da ih biram. Pa tko bi me odbio?
Zatim je započelo razdoblje, ne tako pohvalno, kad sam se mogla jebati danonoćno. Ujutro, popodne, navečer. Naravno, ne s istim tipom, i ne tako naravno, ne s istim tipim u jednom danu. Orgazam mi je bila hrana. Moja S. mi je rekla da sam ovisna o sexu. Bježala sam, lagala, skrivala, tajila. Radila sam sve ono što mi se sada gadi. Tada nisam nikog voljela. Najmanje sebe. Voljela sam užitak. I pripadnost. Ne nekome - oni su pripadali meni.
Vuk dlaku mjenja, ali čud nikada. Iznimka potvrđuje pravilo. No, postoje krajnosti. Ekstremi. Jedan sam takav. Promjenila sam se.. Čistila sam se tih nekoliko mjeseci. Ne ograđujem se od stvari koje sam činila. Ne postoji sredstvo za čišćenje mrlja iz prošlosti. Priznajem, radila sam ih. I bile su ružne. I neću ih nikada više ponoviti. Neću. Zaista. Nikome i nikako njemu.
Ljubav mi je zveknula šamarčinu, dala mi vritnjak u guzicu. Ljubav me promjenila. Uzajamnost me promjenila. Za sebe tvrdim da danas ne postoji lojalnija osoba od mene. Razvila sam se. Razvila sam i njuh za sve one koji su sada onakvi kakva sam ja bila. Jednom sam rekla Trebala sam biti zla da bih prepoznala zloću. Trebala sam lagati da bih prepoznala laž. Trebala sam pasti da bih se digla.
Neki nikad ne nauče. Neki... Uvijek ti neki imaju svoje ime. Jeste li primjetili? I ti neki se nikad ne promijene. Ljude prihvaćam. Ili ne. Ne volim ljude koji stagniraju. Stoje. Užasavam se ničega, ništavila. Rampe na putu dok želim ići naprijed s njim. 

                               
bomba-estrogena @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 2, 2008

Ovo nisam nikad radila, ali za sve postoji prvi put. Na poslu sam i tipkam. Nije danas moj dan. Nikako nije. Nisu moji dani. Između ostalog, fali mi pisanje. Glava mi je puna misli. I gluposti i problema. I predbračnog ugovora i pištolja. Ovu prvu situaciju ću ostaviti za neki drugi dan kad mi iz glave izađe Ljubav se ne trži niti ne kupuje. Možda izađe, a možda ću zauvijek živjeti u svojoj bajci i s vrijednostima naučenim u basnama. Ljubav sve pobjeđuje, a lukavom lisicom obrisat ću pod. Osim ako ona ne promjeni naziv u svekrvu, da ipak ne pokvarim priču. Svoju priču. Da, ova je samo moja. Nije naša.

Stari mi je svakim danom sve gore. Osim što ne zna koja je godina, da odavno više ne idem u srednju školu niti me on financira, sad je u stalnom strahu da će iz Srbije doći crna ruka jer je on ubijao srpske starce u Oluji. Ujutro ustane u 6, do 9 se napije, legne, probudi oko 1, opet napije do 3 pa opet legne, i tako u krug. Pije sve što mu dođe pod ruku. Ima cirozu jetre i šećer, no ne jebe ga to. Više ne zna ni koje su njegove tablete u ladici pa pije i mamine za tlak i srce. Piša kroz gaće, ne pere se, izmišlja i on se hoće streljat. Prekapa po ormarima tražeći oružje, ludi jer ne može do njega. Pištolji su bili skriveni u mom ormaru. Ruku na srce, najlucidnija sam u toj kući. Mama je izvan sebe od svega. U noći sam nosila baki pištolje. Strah me za mamu. Strah me da njoj nešto ne napravi. Jebe mi se za njega! Već je toliko sranja do sad napravio. Ne da se ispraviti, ne da se vrijeme vratiti. Ni moje djetinjstvo ni mamina mladost. Kao da smo obje ispijene od njegovih pijanstva. Neka se ubije, objesi, utopi, samo da nas ne dira. Samo da to ne napravi pred mamom.

Dva sam pištolja uspjela maknuti. Možeš ih skrivati koliko hoćeš, ja imam i treći.

Svaki dan sam na iglama. Ne znam gdje je treći. Nisam ni znala da postoji. Mama je znala. Zaboravila je. Ma kako možeš zaboraviti tako nešto? Kako? Mala sam bila. Koji će vam kurac toliko oružje u kući? Sad čekam. Čekam da sve stane. Da li da tražim taj pištolj i sakrijem ga kao one prije ili da pustim? Neka se ubije. Da sve stane. Strah me samo za nju.

Uz sve ruže ovog svijeta, ne znam van iz trnja.
bomba-estrogena @ 12:38 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare