Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - svibanj 2008
subota, svibanj 24, 2008

Za sve sramežljive kućanice i fine dame koje nikad nisu gurnule ručice u gaćice svoje, a kamoli tuđe, i za sve one starije i slabijeg srčanog ritma, molim napustite moje razvratno mjesto jer trenutno mi je samo pimpek pred očima. Veliki i debeli. Ali štedim se iako mi pogled bježi na ladicu, na rozu svilenu vrećicu, na mog prijatelja vibrića. Štedim se do večeri mada sam danas već dva puta svršila. U prazno, u snu. Kad mi fali, fali u svim stanjima svijesti. A baš me privlači... Još da ne rošta toliko kad ga ubacim u brzinu. Rasklimao se od upotrebe. Sad i njega štedim, i sebe, za večer.
Štedim se iako moj sexualni bioritam doseže vrhunce usred bijelog dana. Sad bih. Baš sad. A kad se malo smrači, negdje pored nekog žbunja, da osjetim friški zrak, miris ozona nakon kiše, miris zelenila i kad na muško miriše. Znoj, slina, sperma. Gutam, da, i ne trebaju mi upute za navođenje iz Cosma. Radim što želim, kad volim, gdje hoću. Sad. Zakopat štiklice usred blata, primit se za haubu i naguzit se. Da, i onaj lagani davež za vratom da sam najbolja na svijetu. I da imam najbolju rit na svijetu. Imam da.
Slina mi se polako skuplja u ustima, ona topla slatka, i usne se razvukle u pokvareni smješak, željni, nedojebani. Da, sad bih, baš sad, da osjetim svaku žilicu pod jezikom. Imam preopaku ovisnost prema velikom debelom kurcu. I biti dojebana. Još jednom. I još jednom.
bomba-estrogena @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
petak, svibanj 23, 2008

Prošlo je nešto više od mjesec dana od naših zaruka pa bi bilo vrijeme da nešto i o tome napišem. Moram priznati da sam još uvijek pod dojmom. Navikavam se na samu sebe. Novu sebe.  Sebe kao buduću gospođu. Sada znam, doslovno, što znači biti izvan sebe. Ajde, ne baš kao prvih tjedan dana jer je taj osjećaj neponovljiv. I neopisiv.
Rođendan sam proslavila s društvom, a najviše su me iznenadile curke s ogrlicom na kojem visi Swarovski kristal u obliku srca. Sad sam si baš fensi. Još mi je draži bio veliki balon punjen malim balonima, tek da me zavara. Naime, poklon ipak nisu unutra pospremile, ali im je bilo baš simpa gledat me kak tražim po njemu poklon. A najdraža od svega bila je čestitka koja me rasplakala.
 
Volimo te ne samo zbog onog što jesi, nego i zbog onog što smo mi kad smo s tobom.
Volimo te ne samo zbog onog što si učinila od sebe, nego i zbog onog što činiš od nas.
Volimo te zato što si nas oplemenila više no što bi to mogla bilo koja vjera i što si nas usrećila više no što bi to mogla bilo kakva sudbina.
Učinila si to bez ijednog dodira, bez ijedne riječi, bez ijednog znaka. Učinila si to samim time što si bila to što jesi.
Vjerojatno upravo to znači biti pravi prijatelj.
 
Da to ne bi bilo tako ozbiljno i emotivno, na kraju je pisalo: Pita li te tko za godine - laži ko sam vrag!
Dragi me pak darivao u etapama. Nekoliko dana prije ročkasa dao mi je poklončić. Pa si mislim ja, kaj si domišljat, od toliko nakita, ti navek isto kupuješ. Naušnice. Opet. Đizs i jebote istodobno. To su već treće. Pa mi je kupio cvijeće za rođendan da ne dođe praznih ruku.
Ujutro, na sam rođendan, dogovorili smo se da idemo u Istru. Volim kad putujemo zajedno. Bilo gdje, ma i do benzinske, glavno da nam guzica puta vidi. Prvo odredište bio je Motovun. Tamo smo se zadržali svega 15 minuta. Zašto? Nisam znala razlog tada. U jednom trenu je izašao iz auta van i počeo čeprkat po gepeku. Kaj delaš? - Sve moraš znati. - Pa znam da nemaš nikaj u gepeku pa pitam. Odgovora više nije bilo. Ak mi pak nekaj taji, poslat ću ga u vražju mater. Na samu jednu stvar se ne bih ljutila, a to da mu je tam iza prsten. Vrana u meni polako grakče pa se smiruje, ništa ne komentiram, samo mi se glavom vrzmaju misli. Slijedeće odredište bio je Umag. Tu smo cijelu rivu prešli, ali ni to mu nije odgovaralo pa smo krenuli za Rovinj. Neki frend mu je rekao za restoran Blu pa smo još to sat vremena tražili. No, bilo je vrijedno truda jer mi se restoran jako svidio.

                                       
                                   
                                                                    www.blu.hr
Tako mi sjednemo. Naručimo. Konobarica ode. On gleda za njom je li čist teren i u trenu iz svoje torbice vadi rozu kutijicu i kleći. Mislila sam da će mi oči iskočiti. *****, ja sam odlučio da je vrijeme da te zaprosim. Hoćeš se udati za mene? I šutnja. Prošnja gotova. Prsten na ruci, a on kleči i plače. Ljubavi, ej, pa nemoj sad plakati! - Toliko toga sam ti htio reći, a ne znam sad. Preuzbuđen sam. I daj reci da li želiš biti moja žena? - Želim. Želim.
Neki novi stadij života. Neko novo vrijeme. Gledam sebe, smijem se od uha do uha. Gotovo kao da sam se onih svojih ludih gljiva napucala. Suze u očima, a nijedne riječi u grlu. I on se malo primirio, moj pužek mužek, pa je počela deklaracija ljubavi. Da me voli najviše na svijetu, da nije nikog tako volio, da bi htio ostariti sa mnom i imati djecu. Neka ja izaberem datum kada želim. Da sam mu najljepša, najbolja, da želi biti samo moj...
Šutnja opet. Suze opet. Moje i njegove. Pisala bih mnogo toga, ali ne znam. Ne znam to opisati.
Pa da ubijemo monotoniju. Kaj da sam ti rekla da neću? - Bacio bi te dolje u more pa bi ponovili dok ne bi rekla da.
Klopa je bila odlična. Vino odlično. Vrijeme prekrasno. Atmosfera ugodna.  Sve nam se poklopilo. Sve, baš sve je bilo savršeno tog trena. Tog trena u meni se rodila ona bliskost koju nisam prema nikome osjetila. On je dio mene. Ja sam on. To smo mi.
 
bomba-estrogena @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, svibanj 16, 2008

Radim čistke u životu. Praznim ladice. Ne razmišljam puno više. Nekad sam bila osjetljiva na ljude koje sam pospremila u svoje ladice, još osjetljivija na one koje su izašli. Tražila odgovore, objašnjenja. Svatko zašto ima svoje zato i zato podvlačim crtu ispod svih onih koji su otišli. Svih onih koji su me razočarali, iznevjerili i povrijedili. Baš zato što jeste, marš!  U muci se poznaju junaci, zar ne? U muci sam donijela odluku tko će mi biti kuma. Ona to još ne zna. Đizs, ko da je prosim, sram me joj to i reći. Opet isto sa mnom. Teško mi je doći pred nju i reći: Čuj Sandra, volim te i ti mene voliš. Znamo se od osnovnjaka, sve smo prošle skupa, želim da si tu uz mene i dalje. Oš bit moja kuma?
U muci sam shvatila da je moja majka najbolja na svijetu. Znam, blesavo zvuči i mnogi od vas su davno došli do tog zaključka. Ja sam sa svojom bila na Bog mater uvijek. Danas shvaćam zašto je takva kakva je. Shvaćam i kad je ljuta, živčana, bijesna, tužna ili umorna. Znam i zbog koga je takva. Ali jednako tako znam da je ne bih mjenjala ni za što na svijetu. Jer me naučila da budem iskrena, da priznam svoja sranja, da trpim i ispaštam. Naučila me poštenju, ponosu, ali i pokori. Naučila me savjesti. Naučila me radu i borbi. I ona je tu, za sve.
U muci sam se uvjerila da su moje curke najbolje na svijetu. Da su uvijek tu kad treba. Tu su za smijeh i suze. Tu, za sve. Najbolje, jer me razumiju bez puno riječi. Jer me utješe bez puno savjeta. Jer me vole. Jer ja volim njih. I uz njih mi se srce smije.
Muka na površinu izbaci upravo površnost. Površnost u emocijama, površnost u karakterima. Površnost u ljudima. Zato čistim, čistim prašinu. Glancam, poliram. Punim vreće i bacam. Jer ispod lažnog sjaja, nalazi se očaj. Izvana huj, iznutra fuj. I zato se ja smješkam ljudima koje volim i poštujem. I zato se moji osjećaji ne prostituiraju. Takva sam, kakva sam. Brutalno iskrena.
 
bomba-estrogena @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare