Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - ožujak 2008
četvrtak, ožujak 27, 2008

Na Uskrsni ponedjeljak Dragi je došao sa Žoržom (eto, zvat ćemo ga Žorž jer jednako takvo neobično ime za naše podneblje ima taj svat). Žorž je prijatelj/ljubavnik/ljubav/dečko/bivši dečko/ mame moga Dragog, dakle moje svekrve, buduće. Mejbi jes, mejbi nou...  Šala. Žorž je građevinar. Ono, ne, da se razumijemo, nije tip zidar, tip je fensi zidar, gradi drvene kuće. Ko zna, zna. Ni bitno. Dakle, došli njih dvoje u razgledavanje i mjerenje našeg budućeg stana. Ja stojim na tlu, a oni u oblacima. Jbg, bojim se visine i ne mislim se na prvi kat kuće penjat po lojtrama. Ok, stančić nam je pod krovom. Jes!!!! Jedan trošak manje. S obzirom da je vani bilo gnjusno vrijeme odoh u svoju kuću, drugu, mislim sadašnju... Đizs, sad sam se spetljala. Tako Dragi izmjerio naše kvadratiće, otišli k njemu, u njegovu kuću, u kuću njegove mame, dakle u kuću u kojoj povremeno prespava Žorž... Nemam pojma zakaj vam to objašnjavam.
Zapalili mi pljugicu, sjeli na krevet i dva sata organizirali prostorije. Gdje će biti kupaona, pa kakva bude kada (Velka! Velka!), je li mi treba bide, nemam pojma, gdje će biti kuhinja, gdje će biti šank, naša soba pa nacrta dvije glave do zida (tu spavamo), dnevni boravak, blagavaona i nasred nje nacrta stol i napiše stakleni stol. Jupi! Moj stol! Imam dopuštenje za vražji stol! i još jedna soba. Dječja soba! Joj, kak slatko! I za sve vas koji ste se raznježili, opet ponavljam - nisam trudna! Još. Ali znate onu moju famoznu rečenicu Želje su mi iste!
Morat  ćemo polako početi kupovati suđe... Veli on, a meni iskrice u očima. Imam već cijeli interijer u glavi i plan da čim sjedne plaća odem po taj stol. Baš bum bila žalosna ako ga više nema. Taj je onak, baš po mom. Pičkast stol. Ne znate vi kaj je to. Baš pičkast. Ono fensi. Stajliš. Mrak. Danas sam se uhvatila listajući prospekte Kike, Neckermana tražeći posteljinu, zamišljajući, kombinirajući. Vesele me takve misli. Planiramo do slijedeće zime useliti. Jedva čekam. Presretna sam! Volim ga. Volim to što on mene voli. Volim što zajedno planiramo.
Uvijek kad smo se svađali, govorio je da je to zato što smo potpuno različiti. Neki dan je došao do zaključka da se svađamo zato što smo isti. Kako god bilo, ni jedno nije dobro. Svađamo se. Valjda smo takvi. Svadljivi pravdaši. Ipak, ja popuštam prije. Pokušavam ga naučiti da se u trenucima bijesa sjeti samo da time gubimo vrijeme, da vrijeđamo jedno drugo, a može nam biti lijepo. Onda je jedno vrijeme pričao da se mi ni u čemu ne možemo složiti, no kad smo kombinirali smještaj rekao je da se ipak možemo složiti, i to u bitnim stvarima. Ovo je, bogme, jedna od bitnijih.

                                     
bomba-estrogena @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008

Čekajući poseban tren, gubim se u čekanju. Što više čekam, manje želim. Osjećaji se gube, tonu. Koji kurčevi poseban tren? Posebno mjesto? Ja želim odmah sad sve i ako to ne dobijem, više nije bitno. Stvarno. Jebeš sve. Jebeš i mene ako nisam vrijedna toga sad, jebeš me u mozak onda. Jebeš me stvarno ako se to nešto još nije desilo. Ne znam ni da li želim više. Imam feeling da stalno čekam. Taj poseban tren. Sere mi se na tu riječ. Žalosno je ako se taj tren nije desio već. Baš žalosno i tužno. Jadno i bijedno. Ne znam čemu onda svo ovo vrijeme.
Bila sam dedi na grobu pa ja s njim tako popričam. U šutnji, u mislima. Ne može mi proturječiti. Kakva ironija. Ludim kad mi netko proturječi. Pa mu kažem sve. Ono isto. I ne može mi ništa reći. Slušam ptičice u daljini. Na groblju uvijek lijepo pjevaju. Od tud valjda da ptice umiru pjevajući. Još veća ironija. A ja ponavljam iste riječi. Iste želje. Nisam se pomakla ni za milimetar od zadnji put kad sam te posjetila. Ni malo. Stojim. Čekam. Ne mogu sama. Koji put legnem razmišljajući da me nitko ne zna onako u dušu, onako svakakvu i da me unatoč svemu voli. Bojim se onog ali još uvijek. Bježim od ljudi koji sumnjaju. Želim vjerovati. Želim znati da i za mene postoje posebni trenuci i da će se dogoditi sada. A sada klizi niz vrijeme, klizi unatrag, postaje jučer. I sama sumnjam, a vjera se gubi. Ni sada nije taj sada. Čekam ga još.
Htjela sam mu kupiti suncokrete, ali nije ih bilo. Kakve veze ima umjetno cvijeće s promjenom godišnjih doba? Nema,  zar ne? Zapalila sam samo svijeću. Rekla svoje. I još čekam.
I njega čekam. Da se vrati pa da opet ode ostavljajući me čakati. Njega i taj neki poseban tren, to neko sada u budućim danima kad bih mogla zaplakati od sreće, a ne od tuge i čežnje za tim posebnim trenucima koji se drugima tako lako dešavaju. Pucneš s prstima i već je sve tu. Ja pucnem i sve je dalje.

                                            
bomba-estrogena @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008

U zadnje vrijeme sve ranije i ranije legnem. Imam teoriju kako će prije proći vrijeme. Prije će doći jutro, sutra pa prekosutra. Pa ćemo za vikend biti zajedno. Nije da mi Uskrs previše znači u životu, veselim se pofarbanim jajcima, mladom luku i rotkvicama. I naravno Njemu. Fali mi već fest. Pa legnem. U pol 10, 10. Niš se ujutro lakše ne budim. Samo bih spavala. Odmarala. Izmuče me ljudi, tuđi razgovori. Ne da mi se slušati, razgovarati, razmišljati o tuđim problemima. Ne da mi se slušati gluposti. Pa upalim telku. Država u kojoj petak navečer puste policijsku akademiju, a nedjeljom popodne film o pedofiliji ili odrezanoj cici. Vrlo stimulativno i opuštajuće. Pa upalim RTL. Jour hajnes gejnes. Sumanuta strategija podizanja svjesnosti građana ide do te mjere da prirodnom selekcijom gluposti odabiremo manje zlo, onog koji je manje peder od drugog pedera. Ups, Ivica Kovačević. Kad je već žena s pimpekom ili muškarac sa cicama, treće lice jednine srednjeg roda - ono, izašlo. Švrljam dalje programima i bacim oko na farmu gdje neka Bosanka izvali da joj nije bed se ne prati jer se ionako žene kad rode ne smiju prati 40 dana. Đizs. Jebote. Kud baš 40? Pa pomislih da je tako samo u Bosni. Dođem na posao i tako ja kažem kakvu sam bedastoću čula pa me Hrvatica spusti da je to istina! Pa gdje ja živim? Ok, velim ja njoj, pa jasno mi je da kad se porodiš, ne buš si nasapunala pičku, ali se možeš oprat, jebote. - Ne, ne smiješ! Molim? Ha? Oči su mi skoro ispale. Pomislih žena se zajebava,ali ne. Ne smiješ ni ruke stavljat pod hladnu vodu jer ti onda hladnoća struji tijelom i možeš se prehladiti. To je tako. Zašutila sam. Na neko dulje vrijeme. Što reći? Nismo s iste planete. Mojom caruje DM. Zato odoh spavati. Za svaki slučaj. Jer bih mogla početi zamišljati kako izgleda kad se ne pereš 40 dana. Kak tek dihta! A žena imala troje djece. 120 dana ne pranja. Knjigovodstvo. Profesionalna deformacija. Idem spavat jer ću početi izbijati PDV.
bomba-estrogena @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2008

Mrzim pisati posvetu u čestitke. Imam lijep rukopis, ali baš zbog truda ispadne kao da sam pisala nogom. Svi ljudi žive, ne zbog brige za sebe nego zbog ljubavi koju drugi ljudi u svojim srcima njeguju za njih. (Tolstoj) Mrzim čak i to što kad ne treba, naletim na divne izreke, a kad ih baš tražim, ne mogu ih naći. Ova bu čist ok, ha? Jednoj od kokoška je ročkas večeras. Kupile smo joj divnu srebrnu narukvicu i upakirale u proziran balon sa crvenim srčekima. U balonu su još mali crveni balončići i crvena slamica, a na vrhu je crvena mašnica i crvena kovertica sa ovom prekrasnom, predivnom, prelijepom  čestitkom napisanom nogom. Baš sam sad srdita na sebe zbog tog rukopisa, al ajde!
Cijelo smo jutro provele šopingirajući. Nismo još posjetili majku malog Bosanca jer mi je Dragi stalno po terenima, ali bilo bi vrijeme da odemo pa smo se moja J. i ja dogovorile da odemo sutra. Naravno, penezi su i u ime naših gorih polovica. Pljuc  50 eurića svaka. I kupile smo joj bambus. I čestitke. Svaka. Bogu fala pa je na njima već poruka. Kupila sam neku svojstvenu meni, zajebanciju. Sprijeda je nacrtana roda koja nosi bebu, a piše Sada barem znamo kako to hoda... bebe ipak ne donosi roda! Unutra piše Sreća i veselje sa svih strana, naša je ***** postala mama! Jedina debilna situacija je što se baš nitko u društvu ne može sjetiti kako im se beba zove. Sve me sram. Sigurne smo samo da je dečko.
Šoping ne bi bio šoping da i sebe nisam počastila novom haljinicom. I nezaobilazim mrežastim čarapicama. Ono, mislim, nije da sam ovisna o njima nego mi se ne da depilirat dok mi Dragog nema, a preko njih se ništa ne vidi. Optička varka.
I našla sam si kuhinjski stol. I porječkali smo se oko tog vražjeg stola. Meni je stakleni stol pao na glavu kad sam bio mali. Živac mi se dignuo u sekundi. Mislim da ću ga kupit i sakrit da ga ne vidi neko vrijeme. Jebiga, sviđa mi se taj vražji stol i hoću baš taj. Neću mu ni reć da su stolice bijele jer već znam komentare. Ali hoću taj stol i hoću te stolice i crno-bijelu kuhinju! On nek si uređuje garažu kaj se mene tiče. Šala. Može birat spavaću sobu. Samo da je puno ogledala.
bomba-estrogena @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008



I u dobru i u zlu, ja bez tebe ne mogu.
Srce si mi taknula, rukom bijelog anđela.
Jedan život malo je, da se srce napije,
Uvijek žedno ljubavi, dva života treba mi.
Sve te više volim ja, ljube moja, volim za života dva,
Vjero moja, jedan život malo je za tebe i za mene.
I kad prođu radosti ove naše mladosti,
Isto ću te voljeti kao danas, ljubavi.
Jedan život malo je da se srce napije,
Uvijek žedno ljubavi, dva života treba mi.
Sve te više volim ja, ljube moja, volim za života dva,
Vjero moja, jedan život malo je za tebe i za mene.
 
Neke pjesme čujem i samo okrznu djelić srca, u nekima čujem svoje osjećaje, svojim riječima. Nebrojeno puta sam ponovila da nisam nikad tako voljela, no ni jednom nisam spomenula  da ni ne želim ikad tako voljeti. Nikad više.
Nebrojeno sam puta ponavljala riječi volim te. Nekad to nisam ni mislila. Nekad riječi nisu ništa značile. Nekad sam preskakala faze, nekad nisam ništa osjećala. Nekad su i osjećaji bili varljivi. Nekad, ali nikad više.
Nekad se ne znam izraziti. Ne znam opisati. Ne znam ni pokazati. Nekad šutim. Neki put se izrazim na novi način. Onaj skriveni, najdublji. Pa ti posvetim pjesmu koju ne shvaćaš, koju možda nećeš nikada shvatiti. Pa je neću ponavljati. Nikad više.
A odgovor je na sva tvoja pitanja. I zato ne pitaj. Nikad više jer isto ću te voljeti kao danas ljubavi...
bomba-estrogena @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008


                                      

Nikad ljude nisam prihvaćala zdravo za gotovo. Nikad ih nisam prihvaćala široko otvorenih ruku. Vjerujem da u svakom čovjeku postoji onaj tračak dobrote. Postoji, ali uvijek vidim i ono duboko skriveno. Ono što drugi ne vide. Tužno, kod nekih pakosno, licemjerno, zločesto, kod nekih lažno. Kao da vidim kroz njih. Njihove probleme, mane, tuge, skrivene nakane, težnje. Svaka jedinka za sebe za mene je kriptografski izazov. Tražim, odgonetavam;  svaku gestu, mimiku, stisak ruke, izraz lica, svaku riječ izgovorenu analiziram i slažem u osobnost. Koji put mi se čini da vidim crnilo njihovih duša koje guta sve pred sobom. I žali bože smješak kad oči govore suprotno. I tako tapkam u mraku, uz njih. Svjetlim im put dok mi se njihov žamor, vrisak i plač komešaju mislima. U djeliću sekunde osjetim njihov život. Osjećam njihovo nezadovoljstvo. Njihov strah. Trebala sam biti zla da bih prepoznala zloću. Trebala sam lagati da bih prepoznala laž. Trebala sam pasti da bih se digla.
Srela sam majku jednog svog prijatelja u autobusu. Bila je zamišljena i pravila se da me nije vidjela. Pozdravila sam je. Razvukla je smješak u grotesknu grimasu komentirajući da sam sad tip top jer sam smršavila. Ošinule me riječi poput biča. Pomislila sam da me nije prepoznala. Ma, što me ne bi znala? Često se viđamo. Zna me koliko sam živa. Iste sam težine od kad su mi cice ko čvarci narasle, s nekih 15 godina. Ni gram gore, ni gram dolje. - Smršavila? Ista sam. - Odgovorila sam sramežljivo. Ona je odmahnula glavom kao ne zna ona baš. Pa se nasmješim gledajući u njeno umorno, izmučeno lice. U sijedi izrast koji dva centimetra izviruje iz tjemena. U pogled koji me od zavisti pika poput žeravice. Nasmješim se nakani. Ne možeš me povrijediti zato što si ti loše. Zato što je tebi loše u životu.
U ljudima vidim dušu, a potom ih bojim u čitav spektar boja. Toplih i hladnih. Umirujućih i iritantnih. Boje koje ostavljaju trag ljubavi i mržnje, strasti i bijesa, ljubomore i posesivnosti. Svih krajnosti i opreka.
Uzdižem se na tron. U visine. Iznad svih. Jer vidim što drugi ne vide. Jer osjetim ono što drugi ne osjete. Jer čujem. Jer opažam. Jer znam in flagrante delicti i prije nego što čujem priznanje. Oprostim prije nego što me traže oprost. Da vjerujem u Boga, imala bih stigme na tijelu. Ovako mi samo duša krvari ostavljajući crveno crni trag mene i mojih boja. Vatrenih i mračnih, ali čistih. Svatko je krojač svoje sudbine. U veselju želim saveznike, u tuzi ne trebam žrtve!
Osjećam da sam dobra. Predobra, a da ne bih trebala biti. A opet, ne znam drugačije. Autoritet se gubi u dobroti, ali zato savjest mirno spava tijekom noći. Nikom dužna. Iskrena. Sterilno čista.
bomba-estrogena @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare