Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - listopad 2008
ponedjeljak, listopad 27, 2008

Večer se nasilno spustila. Nasilno i jednako kao što je propao vikend. Autobus Calypso se pokazao točnim i eto propadne vikend naš. Nasilna mi se čini i jesen. Taman se ugrijem na morskom suncu da bi me sledila činjenica da ja ne uživam tu, ovdje, na tom moru i da je sve što želim malo samoće i mira. I ljudski smijeh mi je nasilan, prijeteći jer mi se ne da ni smijati. Jecala bih, sama. Vrištala bih, sama. I bila bih - sama. Trebam mir. Ne zanimaju me tuđi nemiri.
Vrane su se pokazale vrlo umiljatima. Nisu one zlo, samo nagovještaj zla. Nečega apstraktog i morbidnog. Kad apstrakcija dobije lice, vrane prestaju pjevati. Utihnu. Kruže i dalje. Rekle smo ti. Tu sam da nalazim zlo. I da ga nadilazim. U vlastitom zatvoru shvaćanja ljudske rase.
Ne trudim se shvatiti. To je samo po sebi - činjenica. To je niže od mene. Letim prema gore i po običaju nosom param oblake. Daleko sam iznad vas i ne mislim se spustiti na zemlju. Bogataši ne dijele miraz više ni u crkvi. I češki turisti nose svoje paštete. I ja se smijem sa sebi ravnima. Nietszche je imao divnih ideja.
bomba-estrogena @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008

                                  

Vrane me napadaju. U glavi. Grakću. Po običaju. Pa mi dođe da kažem ono što ne bih smjela. O bilo kome. I bilo čemu. O tuđim ženama. O muževima kurvišima. Ali to sve ne staje na drugima. Vučem paralele pa sleti vrana i na moje rame. To je stanje predosjećaja, uzbune, anksioznosti. U svakoj tuđoj priči sebično tražim sebe. Kako bih ja to, kako sam ja to, kako ću ja to? Bih li ponovila? Ono, zar baš nikad? Na toliko beskonačno vrijeme sam se zaklela. Samoj sebi. Ja sam najvažnija. Ne volim sebe povrijediti. Volim dosljedno udarati glavom u zid i gledati u šarena vrata i u carstvu hladovine čitati novine.
Nazovite me i kravom, kučkom, kako god, ne zovite me kurva. Ne naplaćujem osim pokojom suzom. Zbog sebe, naravno. I ja sam varala. Svako moje varanje ostavilo je gorak na usnama. Nikad se nisam zaljubila. Varala sam iz prkosa, inata. Da kaznim i da povrijedim. I nije mi uopče loše išlo. Svoj sam talent zamjenila novom zanimacijom. Kako biti što bolja. Ide mi još bolje. I ne patim s nekim, nego se veselim zbog nekoga. Jebeno preslagivanje uma. No, vrane su još tu. Grakću, lete u krug, sada oko drugih, tražeći im mane. Tajne. Sram. Kako te osjećaje dobro poznajem. Kako vas dobro poznajem.
Samo im ovdje dopuštam let. I zov. U mraku mojih misli gdje se savršeno slažu uzroci i posljedice, u mraku gdje se savršeno vide izuzeci, mraku gdje se savršeno shvaća mračno. Tu su oni. A ja im se smijem. Svakom onom bez poštovanja. Svakome sa crnom tajnom. Svakome s greškom. Svakome s lažnim osmjehom na usnama. Jer ljudi griješe i biraju strane. A vrane ih prate.
bomba-estrogena @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008
                             
                                  

Znanstvenici su otkrili ono što su liste najseksi žena odavno potvrdile – muški rod pada na 'bombice'. Vole sitne i dinamitne.
(
Što pali muškarce?)
Ah, kao da to ne znam. Svoju ću taštinu mahom ispoljiti na marš van! Ovo mi je trebalo. Pa dalje gutam članke dižući svoju samodopadnost. Vole guzice i sise, đe me samo nađe, pa vole duge noge pa vole oči, osmijeh, dugu kosu. Pa ja sam reprezentativni primjerak. Ah, bombica. Jebate, stari moj, pa ja sam ti premija!
Daklem... Ovih dana se samo lickam. Više nego inače. Očito se tjeram. Izdepilirala sam se tako da će se posliznuti kad me proba zaskočiti. Noktići su mi u finoj fetišističkoj, fašističkoj crnoj boji i sutra ću ih samo zagrnuti mrežastim čarapicama u bež boji. Nataknut ću si svoje bijele štiklice i obući malu crnu haljinicu. Tek da zavaram svojom nevinošću. Trenutno sam si pokrečila facu nekom novom maskom za zatezanje.
Daklem... Danas sam pravo žensko. Pirlitam se. Zadnjih mjesec dana osjećala sam se umorno, iscrpljeno, jadno, ružno. Jednom rječju - užasno jer na mene užasno utječe vrijeme, a pokupila sam i opaku prehladu. Bit će zato što sam se hvalila kako nakon cjepljenja prošle godine nisam još bila bolesna. Uglavnom, vrlo loše razdoblje.
Daklem... Osim što shvatih da jesam bombica i da si samo malo fitilj moram vratiti u prijašnje stanje, osjećam se preporođeno. Produhovljeno. Smješkam se. I jesen mi se počela sviđati. Jesen s prozora koja je zelenilo zamjenila bojama cimeta i čokolade. Smješkam se i našem stančiću i pogledu na ista ta brdašca, možda tada u bjelini. Kad bi to samo bilo za Božić ljubavi.
Daklem... Odoh poraditi na ostatku svog ultra super sexy turbo plus bombastičnog tijela i uživati u estetskoj produhovljenosti sebe i jeseni. I tebi pisati ultra super sexy turbo plus bombastične sms-iće, da mi ljepše zaspiš.
bomba-estrogena @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
petak, listopad 10, 2008

Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam se počastiti novom oblekom. Štedim, skupljam pa malo trošim, pretačem iz šupljeg u prazno. Ipak, matematička računica je na mojoj strani. Svojom se odlikom moram pohvaliti. Čuvam. Ko hrčak. Danas tjedan, idemo na svadbu. Cijelo društvo. Prijatelj iz društva se ženi.
Još uvijek se mučim sa shvaćanjem ljudi. Uvijek nešto iskrsne. Rijetko se pozitivno iznenadite u ljudima, a onda ih čuvate kao oko glavi. Kad vas jednom zajebe, velika je vjerojatnost da će to opet ponoviti. Još za vrijeme bivšeg dečka upoznala sam cure njegovih prijatelja. Nemoguće da se nismo sprijateljile. Stalno smo bile zajedno. Tada sam još bila mlada i naivnija nego danas (skoro nemoguće, al' ajd) i mislila da su svi ljudi super, kul, jebenica dobri i pošteni. Pa se grah okrenul i Bombica najebala.
Da bi mogao suditi o drugim ljudima, prvo trebaš počistiti pred svojim vratima, zar ne? Ta je osoba u to vrijeme imala dečka s kojim je živjela, drugog dečka par ulaza dalje kojeg je redovito posjećivala, njegovog prijatelja s kojim je povremeno izlazila, i još jednog s kojim se samo dopisivala. Ta je ista osoba izdala moje povjerenje. Moje sranje se saznalo. Bate led, ja prevarila svog bivšeg! Senzacija u pičku materinu.
Nisam ostala dužna. Sjela sam s tom osobom za stol, rekla joj što je ide i bez trunka žaljelja otišla. Ali, ja i dan danas šutim. Prijateljstvo je puklo, tajne su ostale tajne. Danas je ona u braku i ima sinčića od gotovo godinu dana. Viđam je u prolazu povremeno. Pozdravimo se i produljimo. Prije par mjeseci srela je moju Ivanu i rekla joj kako me mnogo puta htjela nazvati, ali nije. Pomislih, krivnja proradila, ali prije par dana čujem, dakle nakon četiri godine nepričanja, da ona ponovno priča priče. No, ovaj put nema što za reći pa izmišlja. To me još više raspizdilo nego prvi put. Kad nešto napraviš, sazna se, progutaš govna jer moraš, sam si kriv, no kad se u cijeloj priči ne nalaziš ni pišljiva boba dođe ti da ubiješ nekoga.
Prvo je pričala o mojoj S. kako je dečko ostavi pred ulazom, a onda joj drugi dođe u mercedesu (pa nije ni ona luda). To me razbjesnilo ko risa, ne dam da nitko dira moje, a oboje su moji,  a onda sam i došla na tapetu i optužila me kako smo prijatelj koji se ženi sad u petak  i ja nešto imali zajedno. Što to? Možda dvoje djece? Ili bih se u ovih 17 godina koliko se znamo sjetila te informacije?
Zanima me kako jedna udana žena i majka ima vremena smišljati spačke? I zašto?
U tih četiri godine koliko je prošlo od našeg nepričanja nisam nikad požalila na svojim riječima koje sam joj izrekla tog dana. Nikad. Bila sam u pravu. Očito.
bomba-estrogena @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
utorak, listopad 7, 2008

Velike hrvate namjerno pišem malim slovima jer su sve samo ne veliki. Hrvat, onaj obični domaći Hrvat, kakva sam sama piše hrvatskim jezikom pazeći da ga ne povrijedi. Ne znam sve i još učim. Popravljam i kad nisam sigurna pogledam u pravopis.
Stilski pratim svoja razmišljanja. Ako su to misli i prepričavanje zgoda, koristim se kolokvijalnim jezikom i kajkavizmima. Ja sam kajkafka, Samoborka, Hrvatica.
O gramatici, pravopisu i ljepoti hrvatskog jezika uči se u školi. Zanima me da li su veliki hrvati pohađali hrvatsku nastavu ili je in biti veliki hrvat koji ne piše hrvatski. Dovoljno je reći bio sam u ratu. I moj je otac bio u ratu, prvo u teritorijalnoj obrani, zatim u Bljesku i Oluji kao vojnik 151. samoborske brigade. Ovaj podatak stoji ovdje da ne biste pomislili da omalovažavam hrvatske branitelje. Zasluge pripadaju njima kao i hrvatskim ženama koje su ih doma čekale. Da, oni su obranili hrvatsku domovinu, da oni su vratili okupirani hrvatski prostor, da oni su ginuli za povijest od stoljeća sedmog. Da, mi danas živimo i uživamo u toj slobodi.
Ako je čovjek bio hrvatski branitelj ne znači nužno da je i veliki hrvat jer biti dostojan nošenja našeg etniteta je čovjek koji plaća hrvatskih 22 %, čija djeca uče hrvatski jezik i koji se s oproštenjem zna potpisati hrvatskim jezikom. Serem se na Hrvatinu koja to, eto, ne zna.
Ne nisam se pitanjem od jučer dotakla sveprisutne posvuduše engleštine. Ne nisam.
Muku mučim sa shvaćanjem mržnje u Hrvata. Hrvati su kršćanski narod i jebali mene tako neuku pa sam mislila da je jedno od temelja vjere oprost. Ili imate Boga da oprašta umjesto vas nakon što se se ispovjedili. Baš ste... mali. Nemoguće je zaboraviti Srbe u toj priči, nikako, ne zaboraviti! Stoji da su isključivo, samo i jedino Srbi krivi. Iza toga stojim, kategorčki tvrdim i to su povijesne činjenice, a da mi se da ponovno proživljavati ratna sjećanja, hvala, ali ne hvala. I ja sam svoju osnovnu školu provela u podrumu sa Sandrom igrajući memorie uz svijeće. Čak mi se više o ratu ne piše, čita, niti sluša.
Da biste lakše živjeli sami sa sobom, morat ćete oprostiti. Ne svakom koljaču, silovatelju, mučitelju i piromanu, nego narodu. Nit' su svi Hrvati sveci, nit' su svi Srbi gamad. Dakle, nit' smrdi nit' miriše.
Oprostite, barem da budete i veliki vjernici.
Biti Hrvat, osim plaćanja zakonskih obveza, znači znati i ljubiti bližnjeg svog. Ili ako parafraziramo i vjeru okrenemo na etiku - budite tolerantni. Ne morate voljeti, ali nemojte ni mrziti. Snošljivost je najteža ljudska osobina koja čovjeka čini velikim.
Biti Hrvat ne znači slušati Thompsona niti glasati za HDZ. Biti Hrvat znači odustati ako niste u pravu.
Biti Hrvat ne znači imati hrvatsku domovnicu i biti hrvatski branitelj. Biti Hrvat znači živjeti za danas, za bolje sutra, a ne za ono što je jučer bilo jer samo budućnost možete promijeniti.
Biti Hrvat ne znači imati puno novaca i titulu kupljenu novcem. Novcem oduzetim od običnog, domaćeg Hrvata. Biti Hrvat znači raditi, zarađivati, zaraditi mirovinu. Ne prijevremenu. Ne invalidsku. Lažnu. Krivotvorenu. Preko veze.
I dajte molim vas, vi veliki hrvati, naučite pisati! I budite ljudi, obični domaći.
bomba-estrogena @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 6, 2008


Zanima me kako to da veliki hrvati, namjerno oslovljeni malim slovom, ne znaju napisati barem jednu pravopisno točnu rečenicu u svom postu?

Ne znači li biti Hrvat i poznavati svoj materinji jezik?


bomba-estrogena @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008

Jučer, dok sam obavljala biznis po gradu, sretnem bivšu svekrvu. Majku onog koji me fino naučio kakvog muškarca nećem u životu. Inertnog, nezainteresiranog, i definitvno ne nogometaša jer tko nema u glavi, ima u nogama. Naravno da sam naučila i da će mi slijedeći imati nešto u glavi, a za noge ćemo lako. Radije biram kombinaciju u glavi i među nogama. Wish come true pa sam dobila jack pot. No, sad sam se izgubila negdje među nogama. U zadnje vrijeme se stalno gubim i popikavam.
Aha, sretnem ja tako prvo svoju majku i bivšu svekrvu. Njih dvije se znaju još od škole, a i tate se znaju. Njegov tata je ofiral mojoj mami. Danas su si svi četvero dobri. Krene razgovor o poslu, o jednom njenom sinu pa o onom drugom, meni zanimljivijem. Da se nada kako mu je ovo ipak posljednja cura, ali s njim se nikad ne zna. I ja opalim ko iz topa Pa možda ćemo se i ****** i  ja smiriti u isto vrijeme. - Udaješ se? - Da, drugo ljeto, 20.06. i gradimo si stančić. - Čestitam! Drago mi je da si sretna, ali... žao mi je što nisi moja.  I žena me zagrli.
Nisam znala što bih rekla. Zaista nisam. Uvijek sam znala da sam joj draga. Čovjeku vidiš u očima kad si mu drag. I ona je bila meni draga. Žao joj je što nisam njena snaha. I meni je žao što ona nije moja svekrva. Ne zbog njenog sina. Svoju Ljubav ne bih mjenjala za sva blaga svijeta, ali znam da od njegove majke nikada neću čuti ovakve riječi. Nikada. Najveći njen domet o meni bio je da je i ona nekad bila zajebana kao ja i da vjeruje da sam u dubini duše dobra osoba.
Upitnik izad glave i roleta pred očima.
Što reći? Ništa. Baš ništa.
bomba-estrogena @ 20:21 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare