Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - listopad 2007
utorak, listopad 30, 2007

Koliko god se trudila, ne mogu spojiti riječi u cjelinu. Riječi kojima bih opisala kako se sada osjećam. Osjećam ništavilo koje me guta rugajući se svakom mom osjećaju. Ljubavi? A što je to? To je nešto što sam imala. Da li sam je imala? Ili sam imala privid, iluziju, maštu, san? Da li su sve izgovorene riječi laž i varka, i svi trenuci prisile? To je ljubav?
Bojim se reći da ne znam više što je ljubav.
Osjećam se popišano i posramljeno. Što zbog ovog bloga, što zbog svakog osjećaja prema njemu jer sam se dala sva.
On ima plan otići raditi određeni posao drugo ljeto. Nije bitno kakav, ali ni jedna žena ne bi bila najsretnija odabirom, niti najsigurnija. To je radio zadnjih nekoliko godina. Ovo je ljeto otišao raditi kako bi sredio novčanu situaciju. Na slučajan razgovor o nama, mobitelom, spomenuo je da neću biti oduševljena što je on odlučio i sljedeće ljeto ponovno otići raditi. I da bi to ljeto radio za nas, da bismo mi nešto zajedničko mogli započeti. I da, nisam oduševljena i samo sam taj dio uspjela reći i pokazati. Završilo je njegovom pričom kakva sam ja. Ljubomorna, posesivna, luda, nenormalna i žena s kojom on ne može provesti svoj život. Mobitelom. Uz već poznate povišene tonove i promjene modaliteta jer ja u tom trenu prestajem biti ona koju je do jučer volio. Ako. I tup. Poklopljena slušalica.
Što da napišem kad ni jedna misao nije moja jer je nisam ni izgovorila. Jer nisam stigla, ni smjela. On je pogađao što ću reći, kako ću reagirati, što mislim i što osjećam. Nisam imala prilike reći. I sad vidim da kakav god bio moj odgovor, isto bi završilo. I nemam prilike više reći.
Jer njegova priča nije moja priča. I ubija me nepravda. 

                 
Čula sam i riječi da bi on sada bio sa mnom iz sažaljenja i da mu se ne sluša moje cviljenje.
Da je bolesno što provodimo pet dana u tjednu zajedno.
I na moje da smo o tome trebali popričati, ne telefonski je rekao da je to njegov život i njegova odluka i ja nemam ništa s tim i ko sam ja da bih o tome s njim odlučivala.
Kakva bih ja bila osoba koja bi branila? I kakva bih bila žena da budem oduševljena tim poslom? Mogu samo razumijeti i razumijela sam. Ali ne znači da sam najsretnija, jer ga volim. Nisam glupa, najmanje sebična, ali ne razumijem kako kao netko s kim bi on htio provesti život, nemam nikakva prava reći što o tome mislim, što osjećam. Što nemam prava postaviti pitanja o budućnosti? Zar na svoje razumjevanje nemam prava dobiti isto? Pa nisam bezosjećajna. Ne mislim da sam luda i iracionalna, ne mislim, za boga miloga, da želim nemoguće jer to ljudi imaju oko nas. Mislim da sam zrela, odrasla. Ja bih nekog kome se mogu vratiti kući. Želim svoju obitelj, svoju kupaonu i kuhinju. Želim da idemo naprijed, a ne stojimo na mjestu. Barem u planovima. Željela sam da mi u mojim željama bude podrška, a ne da si mislim da sam luda zato što želim brak, obitelj i djecu i što sam sam za tu ulogu htjela njega. Što želim biti sigurna u njega. Što želim sebe u njegovim planovima. I normalno da se bojim kad na moj strah reagira na ovaj način, umjesto da i on mene posluša, da mi kaže da bude sve bilo dobro i da ima smisla.
A nema smisla. Jer nakon rečenica da mu je bilo prekrasno provesti vikend sa mnom, sad dobijem po nosu da je to bolesno. A tko ga je silio? Nakon priče o zajedničkom životu, kako bi preživio pet dana sa mnom... I tko sam ja njemu da ni na što nemam prava? Nitko.
I sram me je. Svega me sram. Jer sam se trudila. Jer ne znam bolje. Što mi se čini da je sve zbog čega sam nosila osmjeh na licu bila laž. A zaista ga volim. Jako, iskreno, prejako. I sve ove riječi bile su tu za njega.
I mislim da nakon svega nisam zaslužila te riječi, ni taj ton, najmanje ovo.
Ja sad ne razumijem. Ništa. Jer se osjećam kao Ništa.
Gotovo je.

               
bomba-estrogena @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 118 | Prikaži komentare

                       

Poznaješ li osjećaj tuposti u čelu, duboko u kostima lubanje... Tuposti očaja. Glada u trbuhu i praznine crijeva. Slabosti i ludila. Poznaješ li vrijeme koje ne prolazi i tek ga pokreće grozničav plač nemoći. I one malaksalosti kad se suze smire. I lubanja razdire. I svaki dodir boli jer je trajao. Kad ostavlja ožiljke gore od goručeg željeza jer danas više nisu tvoji. Tu, na našem krevetu, u naša četiri zida, u našem carstvu. Kad počinje gušenje od osjećaja. Kad žudnja prerasta u poraz, a strast u poniženje. Kad slabost stvara roba, slugu. Kad nestaje Nada.
Zavidim na sudbi i najnižoj zvijeri,
Što na oči lako tupi san navuče,
Toliko se sporo nit vremena suče!
 
Ch. Baudelaire, De Profundis Clamavi
 
Taj mi osjećaj ne daj ponoviti.
bomba-estrogena @ 12:30 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 29, 2007

Legnem ja sinoć s onim blentavim smajlićem na licu jerbo sam blogerica ovog tjedna. Opet Vam zahvaljujem. No bloger ni Vaši blogovi mi ne daju mira ni u snu. Tako u snu na moj mobitel (koja tehnologija) stiže privatna poruka od Normabelle : Draga, ja ti se selim u Zagreb pa bi mi bilo drago da se nađemo. Ako si za ostavit ću ti broj mobitela. Mislim si ja sigurno se seli zato što joj doma ne šljaka adsl. Već slijedeće sekunde, Normabella je otpakiravala svoje kutije dvije ulice od mene. Velim joj ja kak je čudno da je tako blizu i da je bloger Ne ostavljaj me također ovdje. Njega/nju neću linkati jer nemam pojma da li je to bloger ili blogerica, nisam nikada posjetila blog, ali u mom snu je bio tužan konobar i patio je. Kaj ja znam zakaj. Valjda zbog naziva - Ne ostavljaj me. Moja mi Ofčica također šalje poruku : Mala, ja sam ti u susjedstvu. Ići ći tu u školu jer sam se posvađala sa sekom. Sa mnom je Ludonja . On je došao jer mu se sviđaju purgerice. Pusek musek. Mislim si ja svašta, di će te baš svi ovdje?
Hoćeš da ti pokažem kvart? Veli Normabella da hoće. Šećkamo se mi ulicama i usput pokupimo frendicu od mog frenda za kojeg sumnjam da je gay. Ona je plavuša. I Normabella je postala u trenu plavuša. Usput javljam Dupini  da ne znam koga je ona sanjala na mom piru jer ja nisam plava. Prošao je Vic  u nekom bijesnom autu i rekao da ide nekaj obavit pa bu nas pokupil za kavu.
U tom trenu se nebo zamračilo, izmjenjivalo boje. Bile smo nekih stotinjak metara od moje kuće. Počela je svirati sirena nepoznatog zvuka. Vidjela sam mamu u daljini kako trči u podrum. Neki mali jazavčar nam je prišao i stisnuo se uz noge. U određenoj visini sva su se drva i kuće rušile kao da ih je nekom flaksom prerezao. To je bilo u jednom smjeru. Zatim se vraćalo tutnjajući zemljom i radeći grobove, one netom zakopane. Odzvanjalo je megafonom kao najava za neki spektakl : Ove jeseni samo će najhrabriji ostati živi. Strah će pojesti vašu dušu. Frendica od mog frenda za kojeg sumnjam da je gay je već bila duboko pokopana. Mislim si ja, ionak se svega bojim, ali ovo mi je smješno. Neustrašiva ja, svojim geliranim noktom ispisujem po humku sorry, danas ne. Razmišljam da li se Anđeli  mogu dozvati mobitelom, ali si nekak mislim da je on sigurno na pivi. Uvaljujem jazavčara Normabelli u ruke i govorim: Samo nemoj ni o čemu misliti i trči!
Probudila sam se u lokvi znoja. Htjela sam zapaliti svjetlo, ali me bilo strah da mi vaginaleta ne isklizne. To je utemeljen strah. Jebate, Stephen King i Wes Craven su goli kurac za mene. Sam mi uzmite scenarij, se bum vas tužila! A Vas dragi moji, se bum Vas spasila! Ja sam ko Steven Seagal.
bomba-estrogena @ 10:16 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007

Jednom mi je Ona (o kojoj sam davno pisala) rekla : Uz tebe sam naučila da mi ne bude bitno što misle ljudi o meni, da me ne diraju tuđe priče, da se ponašam ženstveno, a ne kao divljakuša... Riječnik joj je bio prepun slatkih riječi, bezuvjetne podrške. Bio. Nakon prvog konflikta, rekla mi je: Ja sam uz tebe mnogo toga naučila, sad je vrijeme da ti naučiš nešto od mene. I zapitala sam se u čemu griješim, prihvatila kritiku, vjerujući u svoje riječi koje sam joj bezbroj puta ponavljala. Bilo mi je bitno što baš Ona misli o meni.
Vjerovala sam da je Ona moja srodna duša. Moj klik. Moj match. Vjerovala sam samo, ali čovjek se u svojoj vjeri često razočara. Kao i u ljudima. Učenik je nadmašio učitelja, učenik ga je izdao. Izdaja ima bezbroj lica, prijateljstvo ima samo jedno - ljubav. Kaže se da osoba koja ti više nije prijatelj, nije nikad ni bila. Najgora osobina ljudi je da se izdižu iznad drugih zato što su kleknuli u crkvi nepoznatom svećeniku kojem su svi, ama baš svi pred Bogom jednaki. Izmolili x Oče naša, rekli amen i zaboravili na svoje greške, već sutradan osuđujući druge zbog istih. Svoje prijatelje. Grijeh je pao u zaborav, utopio se u bokalu svete vode i nestale su Isusove riječi tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Kaže mi Dragi danas trebaš biti bolja od nje.. Trebam? To je moja najgora osobina. Što se ne znam svetiti, što ne mogu vratiti. A da, trebala bih. No, ja se držim one tko tebe kamenom - ti njega kruhom. A to je zaista Sizifov posao; besmislen i uzaludan. Jer besmisleno je gurati kamen težak kao i tuđa izdaja, dok izdajnik stoji na vrhu kotrljajući ga nazad.
Odustala sam. Gledajući je ravnodušno kako sjedi s prijateljicom od koje se prije nepunih godinu dana skrivala, s kojom joj je bila muka popiti kavu, čije nam je poruke naglas čitala i koja je bila tema svakog njenog dolaska. Jadno. Nisko. Ali ovaj put ne prema meni. Razišle smo se na ružan način njenim prijetnjama da će ljudi oko mene jednom otvoriti oči. Te su osobe još uvijek sa mnom, širokootvorenih očiju. I srca. Ona ostaje u mojem sjećanju koja će se vremenom mrviti kao stijena u pijesak i nestajati. Podsjećati me na Poeve stihove Nikad više. U sjećanjima samo jer, svi znamo, srce nije kamen.

                   
bomba-estrogena @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007

Moj posao. Zadnjih dana svoju produktivnost mogu ocijeniti nulom. Čak ne nedovoljnim jer bi to značilo da se nisam dovoljno trudila. Nula. Zero. Ništa. Nada. Nisam se trudila uopče. Prva tri dana ovog tjedna provela sam sjedeći i buljeći u prazno. Poneka suza začinjena cviljenjem s bezbroj pitanja u glavi i ljudima preko mobitela. Kad je dilema prošla, konačno sam se mogla primiti posla. Radni stol je zatrpan narudžbama, fakturama, dostavnicama; knjiga primitaka i izdataka stoji na datumu prošlog tjedna. U prošlosti gdje je ostala moja marljivost. Krenem se baviti brojkama, ali printer me ne doživljava. Print. Nula. Bog mater. Nula again. On/Off. Kurac krasan. Šutnem nogom. Ma kakvi. Propala strategija. Primila sam se kuhanja od jada. I skuhala Mu ručak. Dobra ženica.
Kupila novi printer. Bez USB-a. Ali ovaj kojeg imam je prekratak pa sam još jednom morala posjetiti Ve-Mil. I Izgubila vrijeme u kupovini i instaliranju.
Moja soba. Što reći? Mobitel mi je prazan, a ne znam gdje je punjač. U krevetu nije. Tamo obično sve kablove nađem. Možda je u autu, a možda u šumi. Preslagujem veš. Napao me sa svih strana. Jastučići. Bež, rozi, narančasti, crni, ljubičasti, bijeli, smeđi, plavi... Sjedim na podu i parim ih s grudnjacima. Slažem puzzle. Mobitel piskuta. Da pogledam u torbicu? Klupko folije. Odmotavam. Pečeni kesteni od prije par dana. Nemoguće da to nisam bacila. Ali našla sam rizle.
Dan se približava kraju. Jebeno je ovo vrijeme. Ni u jednom trenu ne možeš pogoditi koliko je sati. Tako ni ja ne znam di mi je glava, a di guzica. Njega si sad zamišljam kako mi dva puta ponavlja ime i prstom maše pred očima špotajući me. Sram te bilo. I zamišljam svoju baku kako komentira da susjeda grdo vješa veš. - Kak je to grdo? - Pa znaš ona ti ne pazi kojim redom vješa. Sve nabaca na štrik. - Ajme, strašno, posprdno odgovaram. - Možeš si misliti kakva je ona šlampava žena. Baš si sad zamišljam...
Njegova soba. Da to je naš svijet u kojem nam je sve lijepo posloženo. Moja strana, njegova strana. Kutijica za leće, labelo, sok od jagode i čips s moje strane. Izdrkane maramice, trava, opet sok od jagode i čoksa s njegove strane. I strane se savršeno nadopunjuju. I ništa nije izgubljeno. Ni vrijeme.
bomba-estrogena @ 15:38 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007


Sinoć sam spavala sama. U svom krevetu, odru kako ga moja majka naziva jer se čudila ko pura dreku što sam kupila crni saten. Moj se ukus razlikuje od njenog generacijama koje nas dijele. Zato je ona majka, a ja kći. Zato je moja posteljina crna, a njena bijela. Zato ja imam terarij s kornjačama, a ona spava s pudlicom. Legla sam mirna, iako nisam spavala s njim. Falio mi je. Falio mi je da se imam s kim družit prije spavanja. Da on papa čoksu, a ja čips. Da se stisnemo prije spavanja. Jesi si opral pimpek? - Jesam. - Jesi se namazao? - Jesam. - Jesi popio tabletu? - Jesam.  Mislim da će nam tako izgledati komunikacija dva puta dnevno slijedećih desetak dana. Jedan drugog ćemo podsjećati. I biti jedan uz drugoga.

                      


Još jednom ti kažem da će sve biti u najboljem redu. Molio bih te da u svemu tome probaš pronaći i nešto pozitivno makar to i nije tako. Samo znam da će nas to još više približiti i da ću biti uz tebe kad god ti treba. Ljubavi, nije to kraj svijeta. Znaš da čovjek uvijek ima u sebi ono pitanje: "Zašto se to baš meni događa?". U životu je sve puno uspona i padova. Tako je koncipiran cijeli naš život i od toga ne možemo pobjeći. Možemo se samo boriti i uzdignuti iznad toga. Riješiti će se to i prije nego smo se nadali. Samo ćemo se osvrnuti, a to će biti iza nas. Glavu gore i koračajmo dalje zajedno....
Drago mi je da je uz mene jer sad je meni potrebna podrška. Sad je on meni vraća. Sad me njegove riječi guraju dalje. Drago mi je što mu mogu reći Bojim se i da će mi njegovi zagrljaji i riječi sve strahove umiriti. Drago mi je da je moj dečko i s ponosom bih mu bila žena. Hvala ti ljubavi na svemu. Hvala ti na tebi. Neprocjenjiva je tvoja podrška.
Zahvalila bih i svojim kokoškama, mojoj Dragoj  i Famoznom Mužu moje R. na podršci, savjetima i informacijskom sustavu. Zahvalila bih jer ne znam da li ću im to ikada reći. Ni ne znaju koliko mi znače. Hvala i Vama.
bomba-estrogena @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 61 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007

Nakon silnih ginekoloških zavrzlama (UZV je bio ok), papa test je pokazao CIN-1. Taj tren kad sam vidjela nalaz, imala sam osjećaj da su mi se noge odsjekle. Ušla sam u ordinaciju, sjela, dobila vaginalete, pitala ga zašto je do toga došlo, on mi je odgovorio NE ZNAM. Doktor ginekologije je odgovorio NE ZNAM. Njegova posveta meni i mome zdravlju trajala je 5 minuta.
CIN-1 su promjene na stanicama pločastog epitela rodnice i vrata maternice.
Neznalica sam po tom pitanju, jedino što sam znala o tome da je povezano s rakom maternice. Nikad težih problema nisam imala, papa test je uvijek bio uredan, osim mješane flore nađene u uzorku. Mene njegov NE ZNAM nije ni malo umirio. Došla sam doma, sjela i plakala, najviše zbog tuđih priča da to 100 % znači da imam HPV. Počela sam čeprkati po netu i zbog informacija koje sam čitala, bila sam u još većem kurcu.
Drugi dan sam se naručila kod privatnika i uzela sa sobom sve nalaze. Pitala i dobila odgovore. Pričao je sa mnom sat vremena, objašnjavao što je CIN-1, kako dolazi do raspada stanica, što se događa sa stanicama kad je prisutan HPV, crtao mi i rekao da temeljem mog nalaza ne može tvrditi da imam HPV i da CIN-1 nije isključivo vezan za HPV! Nekim ženama je HPV otkriven već na cervikalnom brisu. CIN-1 može biti uzrokovan upalom (mjehura, jajnika), mehaničkim uzrokom (grublji sex), pad imuniteta, stres. S obzirom da već dulje vučem neadekvatno liječene bakterije u rodnici, rekao je da je i to moguć uzrok. Moj ginekolog u Domu Zdravlja, isključivo je mene liječio. Na svako pitanje da li je potrebno liječenje mom partneru rekao je da nije. I ovaj put sam popizdila jer zaista mislim da jedne vaginalete ne budu riješile moj problem koji sa svakim dolaskom postaje ozbiljniji. Popizdio je privatnik rekavši da moj partner i ja samo igramo ping-pong, ja se liječim, on ne, ja se izlječim, on mi prenese i opet ispočetka. Napisao mi je nekoliko recepata, za mene i njega, predložio mi nakon toga i da napravim vaginalni ultrazvuk kojeg se btw moj ginekolog nikad nije sjetio napraviti. I umirio me. Odgovorima. Nije postojao NE ZNAM u njegovom vokabularu. Postojala je profesionalnost i briga.
Antibiotike, kreme, vaginalete, tablete za sebe i dečka platila sam 300,00 kn. Razgovor s privatnikom 200,00 kn. Daleko od toga da je to bio planirani trošak, ali nije mi žao.
Ovaj post sam napisala iz tri razloga. Da ne slušate tuđe priče jer je svaki ginekološki problem različit i nije nužno boleština ili virus. Da popričate s ginekologom, privatnim. I da ne štedite na zdravlju. Dva dana sam provela u plaču i pitanjima u glavi o djeci, o neplodnosti, o raku maternice, strah mi se uvukao u svaki dio tijela, samo zbog nečijeg NE ZNAM. Možda i zna, ali bi to značilo i posvetiti se nekome. Ali ne mogu shvatiti da mu je kao doktoru zdravlje pacijenta trivijalna stvar pogotovo u današnje doba.
Nakon liječenja, idem ponovno na papa test i nadam se da bude konačno sve bilo u redu.

Najbolje opisano na netu je ovdje.


bomba-estrogena @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 24, 2007

Evo me opet, na tronu. Kraljica. Kraljica nedobivenog dvd-a. Jebali ih filmovi! Drago mi je da me Vi čitate. Mig - mig. Namigujem Vam samo, nisam ptica trkačica. Štoviše mislim da jako smješno trčim i mrzim trčat, ali kad šupak gače žvače, trčala bi ko stekla. Mislim da sam kraljica bijega. Samoprozvana. Jebiga, od strahova koje trenutno imam, ne mogu pobjeći, ali o njima nekom drugom prilikom. Danas je veseli, jesenski dan. Meni zbog Vas!
Mislim da od one moje posađene marihuane ne bu niš pa mi je dragi poslao igricu HighGrow - Legal Marihuana Growing, Kad već ne možeš uživo uzgojiti nešto evo ti prilike,  u kojoj biram sjeme, sadim, zalijevam i brinem se o virtualnoj biljčici i moram priznati da mi ovo bolje ide. Zasadila sam tri vrste i već su niknule. Baš sam vesela. Pomaže mi lik imenom Rasta Robbie i tako nas dvoje vrtlarimo.

                      
Ako ste zainteresirani, igrica je besplatna i možete je skinuti tu: HighGrow i moj prijatelj će postati Vaš prijatelj!
Zahvaljujem Vam se još jednom što me čitate, pratite, komentirate, savjetujete... Hvala vam što ste tu. Ugodno sam iznenađena i blogerima koji su me pronašli, a da ja za njih nisam znala. Obostrano je zadovoljstvo, a sad mi dajte vremena da Vas sve obiđem i da si zalijem svoje biljčice!
bomba-estrogena @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007

Lepo moje sinoć stiglo po mene u čudnom raspoloženju pretjerano glasnom. Ljubi, ljubi! - Pa ljubim te, kaj se dereš? - Daj jednu puž pusu! - Ne dam. - Ti ne voliš mog puža! - Jao, volim tvog puža, ali ne volim kad me cijelog zasliniš. - Ma ti uopče nisi dobra! Ja tebi uopče nisam dobar! Ko kome tu uopče nije dobar?
Primi me za jaja! Tooo ženo! - Nisam ti ja žena! - Nisi, ali bit ćeš! - Dobro. - Ti bi se sexala? E ne može! - Zakaj? - Svršila si zadnja dva dana 8 puta i danas mi se neda. - Dobro. (Šta jest, jest, ali ljutim se) - Sad se ljutiš? - Ma ne. (Ljutim se, normalno da se ljutim!)
Polomit ću te. Ja bih tebe najradije ubio. - Ti nisi normalan. - A daaaaaj, kad te tak vooolim!
Čudna li je ljubav! On mene stišće cijelu, ruke su mi plave, glumi valjak pa se valja po meni. Ja bih njemu nogu odšarafila i odnijela je doma ili si uzela jajčeka ko antistres loptice samo da je stalno uz mene.
Hoćemo si zapušit? - Ne, nemam rizle. - Daj mi onda čips da nekaj delam. - Tebi je sa mnom dosadno. - Pa nije. Ali nemrem bit na miru. - Ja ću tebi biti dosadan? - Pa nećeš, daj mi čips! -Hoćeš ti biti debela jednog dana? - Nemam pojma. Trudit ću se da ne bum. - A daj nemoj! Evo smoto sam jednu za nas prije, čuvao sam za tebe.
I onda započinju pitanja. Ne moja. Čudo, ali valjda sam svu svoju znatiželju posljednjih mjeseci ispucala. Moj inspektor Closeau  je na godišnjem odmoru. Zato se on pretvorio u Sherlocka Holmsea: Ja kad tebe neću posexat 10 dana ti ćeš si nać drugoga? Hoćeš ti mene varati? Hoćeš ti mene voljeti za 10 godina? Hoćeš ti meni htjeti kuhati? Hoćemo li si mi pomagati u kuhinji? Hoću ja tebi dosadit?
Ne. Ne. Da. Da. Da. Ne. (Ako da, naći ću si zanimaciju, ne drugog!)
Spavaš već? - Ne. - Nisi mi dala pusu za laku noć. - Pusa ljubavi. Laku noć. - Tako mora uvijek biti. Bez te puse ne idemo spavati! Jedno drugome okrenuti licem, on na boku, ja na leđima, njegova ruka preko mene. Uvijek ljubavi.

I volim tvog puža.  

                  

                

bomba-estrogena @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 59 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007

Jebe mi se. Bolesno i doslovno. Samo mi se jebe. I sad bi se pofukala. Životinjski , sirovo. Uostalom, kad već znam koliko me voliš jebat, ne želim da to znanje ostane samo teoretsko i želim da se ispraksiraš nabijanjem svoje kurčine u mene. Da, baš mi fali. Ono, jednom. Stop. Drugi put. Stop. Treći put. Stop. Četvrti put. Stop... Fali mi jebačina. Da me baciš na krevet i da me poševiš.
Fali mi sex u autu, za svakim grmom u šumi. I onaj pokraj potočića. I onaj u sauni. I onaj pod maslinom. Fali mi pušenje u vražjem wc-u dok se baca buket i podvezica. I pušenje negdje oko Svetog Roka. Fali mi sam svoj majstor u kadi. Ma fali mi kurac, pička, šupak, sise, kurac, pička, šupak, sise... Random, shuffle, replay... Sve mi fali.
Fali mi tvoj pogled kao da se pakao otvara u bespućima. Vrištala bih sad koliko mi fali tvoj kurac. I tvoj glas. Fali mi sve iako su mi ovako izgladala zadnja dva dana. Navukla sam se, jbg. U deliriju sam, sexualnom.
Idem probati nešto moralno napraviti. Idem probat uopče nešto raditi danas.
bomba-estrogena @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 69 | Prikaži komentare
subota, listopad 20, 2007

                

Zadnja tri dana provodim družeći se s muškarcima i paše mi to jer sam malo umorna od ženskog cviljenja. Koji put mi padne na pamet da sam u biti trebala biti muško jer mi jebeno ide na živce Boli me glava. Imam grčeve. Umorna sam jako.  Joj, baš mi se neda... Mene nikad ne boli glava niti si mogu zamisliti da to koristim kao izliku za sex, za izlazak, za život općenito. Moram imati temperaturu 40 da bih bez laganja mogla reći Stvarno sam za niš i rijetko kad mi se baš ništa ne da.
Stigao mi je najbolji frend iz Kanade. Obožavam tog čovjeka. Nikad nikome ne letim u zagrljaj, čak ni ne volim grliti ljude oko sebe osim svog Dečka, ali kad njega vidim dobivam neopisivu želju da da ga zagrlim i izljubim. Znamo se točno 20 godina i naše prijateljstvo započelo je tučnjavom u prvom razredu osnovne škole. Za  vrijeme malog odmora sam otišla kao predsjednica razreda u drugu učionicu po mape iako je to bio njegov zadatak kao dežurnog. Umjesto fala dobila sam šaku u nos. Već smo sutradan postali nerazdvojni. Se sjećaš kak si me poslije učil se šorat ispod one divlje šljive? - A kaj se ti sjećaš kak smo se išli kupat na Savu? - E da, a kak si ti meni nosil sve kazete od Borisa Novkovića, haha. - Ma nosil sam ja kaj treba i kaj ne treba. - Joj, kaj si smešan bil kad si mi nosil sličice od nogometaša i pričo kak buš ti jednom bio nogometaš!
Jučer sam izašla s njim i s još jednim frendom i tetošili su me ko pravi đentlmeni vani. Nevjerojatno je da su to sad muškarci s kojima sam djelila školske klupe, a sad razmišljaju o djeci... Vrijeme ide, ipak prijateljstva ostaju.
Famozni muž moje R. doma je sam bez svoje žene i Lukice jer su na tri tjedna na Lošinju zbog Lukine astme. Ideš sa mnom da si kupim nekaj za jest? - Aha, dojdi po mene. Nas dvoje u Mercatoru, a on kupuje sir, salamu, sirni namaz, kruh i paradajz. - Kaj ne buš kuhal? - Ne bum. Mislil sam si njoke radit s gorgonzolom, al ne znam to napravit kak mi moja R. to napravi.
No, da. Htjela bih da i moj Dragi tako priča za mene. Da mu falim kad me nema i da me bude željan. Da me hvali kak sam mu dobra kak ja njega svima hvalim. Jebiga, živim u neznanju.
bomba-estrogena @ 13:55 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007



Dont tell me when something is beautiful,
And dont tell me how to talk to my friends.
Just tell me the names of the stars in the sky,
Whats your favourite song,
Tell me the names of the lovers you had
Before I came along.
 
Dont put your arms around me and dont hold me tight,
Cause I could get used to your vision of paradise.
 
And dont ask me where all of the pain goes,
Cause you make me feel that I dont know myself.
You say that you want me forever
And I say that love is no crime,
So tell me the names of the children
We´ll have at the end of the line.
 
So dont put your arms around me and dont hold me tight,
Cause I could get used to your vision of paradise.
 
And dont let me near the garden of earthly delights,
Cause I could get used to your vision of paradise.
 
Just use your heart not your head
While I fall apart in my bed.
I find myself aching for you
I feel myself breaking in two.
 
So dont tell me when I should come on home,
There might be a time you dont want me around.
Dont build your world around me and dont hold me tight
Cause I could get used to your vision of paradise.

Mick Jagger



Meni draga pjesma koja nema ama baš nikakve veze s današnjim danom. Predobro da bi bilo istinito. Zato i je vizija. Moja. Ja samo tako razmišljam. Ja.

bomba-estrogena @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007

Dragi mi je jutros otišao na put. Jedva se u 6 odvojim od tebe, kako ću sad u 3? Taj naš krevetac zamišljam kao raj u kojem dvije polovice postaju jedna cjelina. Zasad imamo samo to. Samo ta naša četiri zida u kojima smo sami. Zasad... Voljela bih... Da, voljela bih mnogo toga... Željela bih više. Osjećam da će mi srce eksplodirati od tolikih osjećaja prema njemu. Od želje iako je često uz mene. A htjela bih još. Kao da sam ga uvijek gladna, žedna, željna. Kao da ne postoji dovoljno jak zagrljaj kojim bih mu pokazala jačinu te ljubavi. Ni dovoljno nježan poljubac kojim bih dokazala nježnost. Ni dodir za pripadnost, ni riječ za osjećaj jer ljubav mi toliko ofucano zvuči. Volim ga, iako znam da je to mnogo više od ljubavi.
U nedjelju, usred zurenja u telku, rekao mi je Ti ćeš biti lijepa mlada. Sva sreća da sam ležala, zavrtilo bi mi se. Ha? - Zamišljam te se u vjenčanici. Bit ćeš prekrasna. I nisam više pitala. I nisam znala što da pitam,  što da kažem. Rasplakala bih se najradije. Jer u mojoj mašti i on je prekrasan.
Poslije je rekao da bi baš htio da mi živimo sami.
                     
Poslije je ostalo na tome. A te me rečenice drže. Zbog tih se rečenica veselim svakom budućem danu. Svaka iole zločestija osoba rekla bi da se ponašam ko udavača koja bi se silom željela udati. Da, baš bih! Zato što mi je dosadno. Baš je i ide mi sve na živce. Jer smo u vezi ko tinejđeri, držimo se za rukice, gledamo filmiće, sexamo se i bježimo svaki svojoj mami. A želim više. Želim da izlazimo i ulazimo kroz ista vrata. Da se vraćamo jedno drugom, a ne razdvajamo na različitim adresama. Želim to.
Volim ga. Glagol mi se čini priprost za taj osjećaj. Tu mi je u srcu, u svakom dijelu mene. Diše sa mnom. Korača sa mnom. Ja ga, ma ne volim ga samo, ja ga .... Nešto po svom osjećam.
bomba-estrogena @ 10:52 |Komentiraj | Komentari: 49 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007

Obavezna jutarnja kavica u kafiću na kraju ulice kojeg sam kao mala gledala kao mjesto gdje uvijek izlaze velki dečki. Sad sam ja velka cura, koja uletava ko furija, bok, bok svima i mažnjava novine sa šanka. To je moj ritual i najviše volim sjesti sama. Kava dolazi po navici, bez narudžbe. Ubacim dva natrena u kavu i imam pola sata za sebe i novosti u svijetu. Večinu vremena živim u svome svijetu, ljubomorno ga čuvajući zatvorenog. Volim biti sama. Koji put. Bez tuđih priča, propovijedi, pitanja, problema. Koji put. Koji put je on savršena nadopuna meni. Sa svojim novinama i mojom rukom među nogama. Koji put u taj svijet dopuštam ulaz kokoškama. Koji put.
Koji put je dan kao današnji. Sunčan, miran. Koji put zadovoljno nabacujem balerinke po suhom lišću crvenkastih tonova. I koji put se stvarno veselim jeseni. A koji put se po tom istom lišću poskliznem promrljajući marš i osmjehujući se vozaču autobusa kojem je to baš simpa scena. Koji put se stvarno život čini divnim jer je naša glava podložna kvaru kao i svaki instrument pa eto zaboravlja. Zaborav je luksuz, trampa, prodaja duše i sjećanja vragu za nekoliko minuta divote. Bezbrižnosti. Nesputane slobode.
Zaboravila sam jutros na sve probleme. Namjerno. I na banke i njihova izvješća koja ne postoje, na žensko ime u glavi koje mi ne da mira, na slobodno vrijeme koje možda nije iskorišteno na način koji ja znam. Zaboravila sam na sve. Samo jutros. I ne spominjem ništa. Šutim i uživam u zaboravu. Rijedak je to osjećaj. Osjećaj praznine, a bezbolnosti. Sjećam se samo kada su pucale ljubavi, prestajale, kad je nastajao rez u mojoj glavi i istodobno olakšanje. Tabula rasa. Ne postoji osjećaj. Ne postoji ništa osim mira.
Ovaj put osjećam ljubav, nju nisam prodala. Sjećanje kljuca poput djetlića po mom mozgu, pulsirajući, a ja mu vračam uzvicima Odjebi! Ne danas! Pusti me danas da budem sretna! I jesam. Ovaj put. Oči su mi pune sunca. Smijeh mi je u srcu. Duša u bojama. Balerinke u lišću. Ti u jeseni.  

                            
bomba-estrogena @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007

Ni ja ne mogu a da se ne osvrnem na smrt Toše Proeskog. Moja S. mi je jutros uz poziv na kavu napisala Jesi čula? I moram priznati da sam tužna jer smo ona i ja najviše suza prolile upravo slušajući njegove pjesme posljednje četiri godine. I sjetim se kako me Dragi u lipnju vodio u Primošten na njegov koncert jer je znao da bih htjela ići. I zamišljam si život u kojem sve imaš i u trenu nestane. Da, život je igra bez granica. Jer granicu smrti zamijeni sjećanje. Uvijek je netko tu da te se sjeća na svoj način. I sjećanje živi.
                        
Neovisno o tome, tužna sam zbog Drage. Jako. Jer se stavljam na njeno mjesto. Koji put mrzim sebe što se uspijem staviti u kožu onog do koga mi je stalo. Lako je smijati se s nekim, dijeliti radost, a daleko je teže osjećati tu istu tugu i prazninu. Tužna sam i zbog svoje S. jer joj nisam odgovorila na mail, jer joj nisam odgovorila da i ja nju volim i da mi je žao ako sam je ičim povrijedila ovih dana. Nisam, ali nisam bila uz nju.
I mislim da nekim ljudima prerijetko pokazujem koliko mi stalo, a stalo mi je i stvarno ne znam što bih da ih nema u mom životu. Sebična jesam, ali mi trebaju, jednostavno trebaju da se smijem s njima i plačem. Trebaju mi.
I razmišljam o ovom mom mulcu blesavom. Obožavam ga. I želim što prije sve da mi jednom ne bude žao da smo mogli, mogli sve, a odgađali zbog gluposti koje nisu bitne.
bomba-estrogena @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 48 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007

Shvaćati život kao dar s bezbroj slojeva ukrasnog papira možemo samo u slučaju kad se sve okolnosti poklapaju, inače naletimo na jednoslojni omot jeftinog wc-papira u listićima. Paloma, prljavo rozi koji aludira na prljavost koju ćemo pobrisati. Vikend je bio šareni, sjajni papir s velikom mašnicom. Izlazak baš nije bio bajan, ali ajde, barem sam negdje izašla i imala prilike se veseliti izlasku. I kupit nove mrežaste čarape. Pogodila sam ga u živac njima. I onim zabranjenim morskim minjakom. Prvi put da sam ga obukla. Za njega. I bio je sretan. Drago mi je da u 27-oj godini još imam lajnu tijela kojom konkuriram 10-ak godina mlađim curicama. Da, baš mi je drago. Ali ono što u zadnje vrijeme primjećujem je nedostatak želje za bilo kakvim izlascima, lutanjima po gradu, dvosatnim uređenjem i ušminkavanjem da bih potrošila dvjestotinjak kuna u nekoj fensi birtiji. Starimo. I želje za tim sve su rjeđe. I bitno je društvo, a ne mjesto. I ono što primjećujem su njegove bore oko očiju. Smijalice. Jebiga, dragi, nisi ni ti više mlad!
Izlazak i nije dugo trajao. Ovaj put više maligana u krvi imao je moj Dragi. I ovaj put, predmet njegove ljutnje je bilo lutanje po gradu i traženje gdje ćemo ići. Igrom asocijacije, ljutnja je ovaj put zaobišla mene pa se eto ljutio na brata. No, povratkom u naš mali raj - njegovu sobu, problemi i ljutnja su nestali. Da, osmjeh mi se vratio mada nakon jebenog tripa, u nedjelju ujutro nisam vidjela ni pače ni labuda, nego oči kojima bih mogla konkurirati najboljim maskama demona horor filmova. Šest sati valjanja po krevetu, luđačkog smijanja i zurenja u seriju koju smo tri puta ponavljali jer nismo baš shvatili koji vrag taj mali Japanac hoće napraviti... U osam ujutro smo zaspali. Nedjelju smo proveli ponovno u krevetu i djelomično u kuhinji. I bilo mu je lijepo. I bilo mi je lijepo.
Sad ću ti malo pričati o nama. Baš sam si jučer zamišljao kako bi mi živjeli zajedno što sam ti i rekao i zaključio da bi mogli dobro funkcionirati. Malo bi podjelili poslove i bilo bi nam super. Kad bi bar mogli negdje imati place za nas. To bi baš želio.
I ja mislim da bi mogli dobro funkcionirati i da bi se slagali. Puno svađa ne bi bilo. Ne bi postojalo da se premalo viđamo jer bi ionako poslije došli jedno drugome u krevet, a da ne velim da se ne bi tolko vozikali okolo, malo k tebi, malo k meni. I da je negdje sve naše i da mogu hodat gola svuda... A što se tiče mjesta za nas, a nemam pojma ili bi gradili ili stan.
Mađioničar nisam, možda vještica. Ali želje su nam iste. Hmmm. I ostvaruju se u povojima. Želim sve slojeve što prije skinuti, doći do života. Zajedničkog. I početi otvarati nove darove.
bomba-estrogena @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2007

Lagala bih kad bih rekla da sam trenutno ičim zadovoljna. Ne ide me u zadnje vrijeme. Nikako. Možda i vrijeme djeluje na mene. Ja sam žena sunca, topline. Ja sam žena ljubavi. Ubija me ovo vrijeme. Umrtvljuje i onaj rezervni dio. Ima osjećaj da svakim korakom padam kao lišće, razlijevam se u bojama i nestajem nošena vjetrom. Kao da ništa ne ovisi o meni, a mrzim osjećaj ovisnosti, zavisnosti o nekome ili nečemu. Mrzim. Mrzim kad se moje želje odbijaju o zatvorena vrata, hermetički zatvorena. Sad bi se netko pametan i neupućen našao raspravljati o mome samopouzdanju, poštovanju. Da, našao bi se netko pa odmah kažem da neke stvari ne ovise samo o jednoj osobi i da ih ne mogu posložiti sama da vrijede kao u dvoje. Ne mogu i ne znam. Bojim se priznati da mi se ni ne da.
Rekla sam neki dan da postoji želja, moja, intimna, najintimnija želja. Postoji i ne želim je reći. Netko mi je rekao ako je kažem da se neće ispuniti. I zato šutim i ne forsiram.
Bila sam jučer na groblju. Njemu sam rekla. On je zna. I njega tražila da mi pomogne zureći u drveće iza groba. U toplinu boja i hladnoću granita. Morbidna scena još morbidnijeg raspoloženja. Kupila sam mu suncokrete i zapalila svijeću. Da, on je zna. Nisam se molila. Ja se nikome ne molim.

                      
Sunce proviruje. Možda mi se danas još osmjeh vrati na lice. Možda naglo oživim. Možda se ružno pače pretvori u labuda. Možda, samo možda, a tako mrzim tu riječ.
bomba-estrogena @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007

Neke stvari samo meni ostaju jasne, objašnjive što ne znači da su neistinite i nestvarne.
Kao mala bojala sam se duhova, vraga, vampira, demona, svih likova iz horor filmova. Postoji jedan film koji je moj strah doveo do ludosti. Istrebljivač đavla. Od same muzike u tom filmu bih zadrhtala, a ni spavati po noći nisam mogla sama. Sve negdje do svoje 15 godine kad sam sebe i svoje strahove počela trenirati da svaki šum i zvuk parketa, televizora, sjene na zidu ima svoj razlog. I strahovi su nestali i sada najviše volim biti u dubokom mraku, pogasiti sve uređaje i uživat u grobnoj tišini. Ako nema tišine, upalim klimu da mi zuji. Neobjašnjivo, ali uspavljuju me zvuci vešmašine, cirkulara, klime, ventilatora...
Dakle, sebe sam uvjeravala da ništa s one strane našeg života ne postoji. Dok nije deda umro.
Moj je deda obožavao tehnologiju. U trosobnom stanu, on i baka u svakoj sobi su imali televizor - 72 ekran, satelitsku, dvd-e, video, liniju, profesionalne fotoaparate. Deda je bio inžinjer strojarstva pa valjda od tud ljubav prema uređajima. Nekad smo svi živjeli u tom stanu i ja sam tamo imala svoju sobu. Isto i dan danas izgleda, s istim klaunom na zidu, istim tapetama, mojim knjigama. Isti je radio u sobi. Na dan kad je umro, taj se radio sam upalio. Ugasila sam ga. Ušla u dnevnu sobu, tamo se upalila linija. Šumilo je. Ugasila sam. Otišla sam u kuhinju i rekla svojima. Vratili smo se u moju sobu i pokazala sam im. Ponovno je bio upaljen. Rekli su mi da je pokvaren. Ok, možda je. To se događalo do dana pokopa.
Zadnja dva dana ne mogu printer ugasiti. Gori lampica i stišćem gumb i ne da se. On je upaljen. Svjetlo gori. U noći, oko dva printer je potegnuo papir i izbacio prazan list. I ugasio se. Sad sam uvjerena da nešto postoji. Da netko postoji i da taj netko nije loš. I da je tu stalno uz mene. Vi ga zovete anđelima, to je vaš izraz. Ja znam tko je.
Danas bi bio dedi rođendan. Danas je dedi rođendan.
 
bomba-estrogena @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007

Željela bih nešto. Sad se ko mađioničar pokušavam koncentrirati na svoju želju. Tiskam, tiskam, mrštim se. Usrat ću se od truda ili barem pustit vjetar, da baš ne velim prdnut. Jer drek i sve njegove oblike od kuglica do vodica znam i predobro, ali prdnut, Bože sačuvaj! Jel to neka žena uopče radi? Možda bi upalilo da točno znam što želim. Jebeš magične riječi, ionako one 4 rijetko čujem u zadnje vrijeme! Možda samo hvalim ljubav, a ne bih trebala. To se ne hvali. Željela bih jedno molim, za dobivenu ljubav, najmanje. I jedno hvala za sve lijepo. I jedno oprosti za sve ružno. I jedno izvoli za pruženu ljubav. Htjela bih riječi od srca i pogled iz srca.
Želim i neko iznenađenje. Sa smislom. Mora da je i to magično jer mi ni to tiskanjem ne uspijeva. Trebala bih biti neka vještica. Jupi! Našla sam idealno zanimanje. I nekoj iritantnoj Snjeguljici bih podvalila crvljivu jabuku. Ne baš otrovnu, samo crvljivu da malo vrišti, a ja bih se smijala. Sad se sjetih Snjeguljice. Neki biserko me tako zvao. Ah... Ja sam njega zvala patuljak. Na strateškom mjestu je bio minimalističan. Patuljast. Neosjetni. Mini mi. Smoki. Trebalo mi je četiri loša sexualna iskustva da shvatim da ni petim ne bude ništa veći. U biti mi se nije ni jebalo s njim. Ali to je išlo u paketu. Kako objasniti čovjeku da mi samo fest paše kad mi recitira Ježurku Ježića. Sviđao mi se jako - dok se nije skinuo. Majka priroda se zaista koji put zna našaliti svojim djelima. Ali to je bilo moje sranje. I to ću sranje pamtiti dok sam živa. Neke lekcije položite iz prve. Suzama ispisan odličan.
I zato sada i tisuću puta promislim da iz osvete ne napravim isto sranje. I muškarce ne djelim na drage, jako drage, manje drage, jebače... Ja pored sebe imam ljude. I ne trebaju mi lascivni sms-ovi u noći o jebačini da bih si bila dobra. Ne treba mi pumpanje ega da me baš onaj pored mene nije vrijedan. I ne trebaju mi nebitni ljudi koji bi ičim mogli ugroziti ono što mi jest bitno - najbitnije. Za mene postoje prijatelji, poznanici i onaj jedan jedini prvi. I ne želim da to meni netko radi.  Da ne saznam od nekog drugog. Da ne legnem u krevet s nekim u kog vjerujem samo dok je uz mene. Da ne zaspim uz nekog tko sanja drugu. Da se ne probudim uz nekog tko misli na drugu.

I zato želim to nešto. Iznenađenje. Ugodno. Zažmirila sam i pušem u svjećice u mislima.

bomba-estrogena @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 67 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007

Rekla sam da postoje dvije strane medalje. Uvijek. A glancanje samo jedne dovodi osobu da se zapetlja u sranje kao u paukovu mrežu. U vlastito sranje. Trenutno ne serem pa za sobom neću ni brisati. Toliko o mom samopouzdanju.
Postoje i uvijek dvije strane priče. I napad je najbolja obrana. Veni, vidi, vici.
Nadalje ću i dalje svoje dvije strane pokazivati srcem jer sam i ja nešto naučila, ne tako davno, da svatko kad-tad zapliva u svojim govnima i nijedan plač, molitva, gesta, ni domestos ne mogu izbrisati odvratnost laži iz srca i usana. Što je rečeno je rečeno. Možda treća sreća postoji. Koliko puta se kolo sreće okreće?
Igrajući ruski rulet tuđim srcima, uvijek ono koje igra ostaje poraženo.
Povlačim se iz te igre jer nemam čime taktizirati, a prljavo neću igrati. Jebiga, ovaj puta sam se zaklela da ne pucam čorke.
... Banke ne rade, danas je nedjelja ... Ljubavi. Gade.
Ruski rulet ovisi o metku, kolo sreće o magnetu, a mi?
I uvijek postoje dvoje u vezi. O tome ovisimo. I o jednoj jedinoj rečenici, a nije volim te.

                        

Malo drugačije objašnjenje: RUBIKON...s ove strane
bomba-estrogena @ 11:51 |Komentiraj | Komentari: 54 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007

U jednom trenu svadbe smo otišli doma popušit si đoju. Slomilo me. Napila sam se jako. Povraćala sam u njegovom lavoru. Za to vrijeme, Draga je ulovila buket, a njegov buraz podvezicu. Veselje! Eh, a zašto sam se napila? Tako jako? Da sakrijem sebe.
Možda i nisam bila toliko pijana, možda su samo živci radili svoje. Prikrivali mene, prikrivali ono što znam, a ne bih trebala znati. Ne - ono što bih trebala znati, a ne znam. Blago budali koja ništa ne zna.Što ne znaš, ne može te ubiti. Da li je to smisao veze? Laž. Tajna. Skrivanje. Zakulisne igrice. Da li me štediš? Lažima?
I danas me želudac boli. Od glume. I ja se ne smijem lažno - smijem se sama sebi. U lice. Umjesto tebe.
Otvorila sam dušu, srce, misli; isto sam očekivala. Istom sam se nadala. Tražila sam iskrenost. Samo nju. I kako vjerovati u išta sada kad u svemu leži crv sumnje?
I ne zanima me kako, gdje, tko, s kim; samo me zanima zašto?
I u čemu ne valjam? U čemu nisam dovoljno dobra? I zašto me ne cijeniš? Zašto?
Da, htjela, ne htjela, vraćam se Sebi.
Svatko od nas ima svoje dvije strane. Kako u kojem djelu života i kako s kojom osobom je pokazuje. Njemu sam pokazala najbolje od sebe. I ne znam biti bolja, žao mi je. Ne znam. Srce mi je puklo.
 
                       
bomba-estrogena @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2007
                

Vraćam se u crnilo svoje žudnje, neizrečene, nepokazane, hladne poput grobnog kamena. I moja ljubav je nijema. I lomim se na granici ta dva svijeta. Sebe i tvoje sebe. Znaš me. Ali ipak si više volio mene. Sjaj hladnoće i igru mojih pokreta, mehaničkih, frigidnih, iščekujući moju nježnost. Na dohvat sam ruke, ali neuhvatljiva. Tužna i zamišljena. I zloba prijeti da te smutim svojom patvornošću. Budi moj. Kao da čini bacam. I dobit ću ono što želim. Jednog dana. Jednog lijepog dana. Očima hladnih dijamanata, šminkom zalazećeg sunca, tijela bakra i dodirima zmije koja se izmiče. Dođi. Gledaj me. Noć će. Zibam se u laži koja ti se sviđa. U plimi i oseki tvojih želja. Naviru u valovima. Kretnje su moje poput plesa ciganki, smijeh je moj prezriv. Klekni. Moli. Za moju naklonost, za ljudskost u mojim očima dok se zvijeri pokorovaš. Moli. Prilazim ti lijeno. Ma moli me još. I skloni to lice. Niže. Tvoja me slabost uzbuđuje. Proklinji. Neka jecaji paraju tamu. Moj je vrhunac i tvoj je kraj. I zato Ja nisam više ja. I onako u tom svijetu ništa nije bilo moje. I nisam tvoja više, vraćam se Sebi. Moj si.
Moj mudrače, bludnih vještina sam puna;
Kad čovjeka smamim rukom od baršuna,
Il kad grudi predam ujedima zuba,
Razvratna, i plaha, i nježna, i gruba,
Na ležaju ovom što stenje od strasti,
I Anđeli sami morali bi pasti!
 
Preobražaji vampira, Ch. Baudelaire
bomba-estrogena @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
petak, listopad 5, 2007

Dan za skidanje. Prvo kod ginekologa. Napao me da sam zaspala. Jesmo se dogovorili da dođeš ujutro. - Pa 9 sati nema. - Pa ja sam tu od 7. A jebate, nisam znala da ćemo se družiti - Meni je jutro do 12, onda je podne. Jetra, žuč, bubrezi, jajnici, rodnica, maternica - ok. Ostatak znam za dva tjedna. Sve u svemu - za porod sam spremna.
Poslije sam se skinula u jednom butiku. Za badava. Nažalost. Trebali bi plaćati isprobavanje. Čovjek se izmuči. Za badava opet. Haljine su koma.
Opet sam se skinula u drugom butiku. Za badava. Još gore haljine.
I opet. I opet.
Ona ljubičasta iz izloga se prodala. Probala sam drugu ljubičastu. Trebao mi dan da razmislim.
Otišla sam u banku. Došla mi je kartica. Jedino tamo se nisam skinula. Šteta, baš me krenulo. Možda bi mi tamo platili. Onaj službenik je bio tamo. I još jedan novi. Neću se skidat da ne upali alarm pimpekom. A ako mu se ne digne, ziher je peder. Dobra sam si baš danas.
I frizera sam zbavila. Mali je super. Bila sam tužna što mi nije glavu masirao. Radio čovjek pramenove, a kosom se zabavljala neka klinka. Mislim si da ga pehnem špičokom u dupe jer tražila sam ful aranžman - njega. Ali šišao me. Sat i pol. Vrlo je precizan. Osim kad me zašprica u oči da mi kosu navlaži. Navikla se već da mi se leća zaljepi za kapak i da mi je u ušima ko da se penjem na Velebit jer i u uho me zašprico. Trebala bi masku za varenje imat kad idem frizeru. Ma, inače je super! Stvarno, sve preporuke. Sad nemam dugu kosu nego puludugu. Ogromna promjena. I opet - dobra sam si.
Uz skidanje idu grudnjak i gaće pa sam i to usput kupila.
Poslije smo S. i ja išle u vrtić po njenog nećaka. Izazvala sam opću pomutnju. Neki mališan, cca godinu i pol me uočio. Krene prema meni, duda u ustima, bradica mu se trese, stane mi na nogu, primi me za koljena i plač. Divota. Možda i on htio da se skinem. Cica mu fali.
Jedino sam se Dragom navečer skinula. Za badava. Nije mi ni pimpek dao.
bomba-estrogena @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007


Kad ona čeka ono nešto. Ono nešto, ma znaš, onaj poseban trenutak koji se neće nikad desiti. Kad se nada nemogućem. Kad sve što je bilo nestaje. Kad ona postaje ono što se podrazumjeva. Nikad ne postaje ono nešto.


I nije sex taj zbog kojeg će varati. Varati će za pažnju. Trud. Za taj trenutak, baš taj. Kad joj taj netko dolazi trčeći pun želje, pun nje u mislima. Njenog mirisa, njenih želja. Trči da joj pruži ono nešto.

Njoj se ne čeka. Zamorno je čekati. Čekanje ubija svaku želju, nadu. Ubija i tu ljubav. Prazni.

Ja znam što je to čekanje. Ja znam kako je čekati ono nešto. Znam kako je nadati se nemogućem. I znam kako je varati. O, znam ja jako dobro.

Zna tren kad se nešto treba desiti. Mora. A ako se ne desi, otišlo je sve k vragu. Jer čeka. A zamorno je, jelda?

I što radi u međuvremenu? Njeguje biljku uz koju čeka. Onu sebičnu u kutu. Dajući joj prezriv pogled i riječi ljubavi. Marš... Pizdo... Budi muško! Pokreni se. Nisi sam na svijetu. I dosadno je jebeno uz tebe živjeti. I ne pali je obavezni sex uz telku. Hoće onaj trud od prije. To je najmanje nakon svega što bi trebala dobiti.

Nisam kuja. Ne više. Samo me nešto sjetilo...

 

bomba-estrogena @ 19:15 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007

Kavica, komp, hrpa papira pred sobom. Povlastica mog posla je da mogu naći vremena za sebe. Što ne moram u 7:00 biti u uredu, tuđem, imati gadnog šefa za vratom i smješkati mu se kada bi me sterao u kurac. Ne moram, ali mana je što u mom poslu i ja mogu nekog sterat u kurac i posvađati se na mrtvo ime. Danas nije taj slučaj. Sve je ok. Zadovoljna sam što sam zaposlena i što primam plaću. Zadovoljna sam što radim, a ne kradem Bogu dane. Rad oplemenjuje čovjeka. I pruža neopisivo zadovoljstvo početkom mjeseca. Zašto sam to napisala? Inspirirao me post Plave koji se pomalo dotiće i sponzoruša. Ne želim generalizirati i rijetko kada pišem o situacijama koje se ne tiču mene i mojih bližnjih. Ali, da, najgnjusnija stvar koju si ijedna žena može dozvoliti je da žica, cmolji, plače, cvili za stotinu kuna od tate ili mame, ili još više ponižavajuće od dečka/ljubavnika/priležnika/jebača. Ruku na srce, u ovom drugom kontekstu, nazvala bih je kurvom bez pardona. Ne govorim o trenutno nezaposlenima, da se razumijemo, govorim o ženama kojima se baš i ne radi. A živjeti na tuđoj grbači mogu žene bez samopoštovanja, ali jako dobrog želuca. Jer poštovati sebe u tom slučaju bilo bi pljunut u šake i otipkat moj-posao.hr i poslati zamolbe. Očekivati da će ti jebač naći posao čiju ćeš zaradu dočekivati na koljenima, dečko platiti svaku cugu i večeru, priležnik plaćati bonove za mobitel, sramota je ženskog roda. Sramota je za ženu blizu tridesete reći Ja nemam jer ja ne radim. Sramota je u današnjem svijetu gdje se te iste žene busaju u prsa ravnopravnošću s muškarcima. Baš sramota. Jad i bijeda.
No, ko ih jebe! Puno njih. Da, očito ipak postoje tipovi ljudi. I tipovi Bombe opisane u pjesmi Ede Maajke.
U nedjelju me očekuje svadba. Ide cijela familija to be. Ja tražim vražju haljinu. Popodne idem razgledavati butike, mada sam već jednu snimila. Nije da ih nema dosta u ormaru, ali baš bih se počastila novom. Volim svadbe. Zbog vinskog gulaša u 5 ujutro i tancanja. Dragi i ja smo se uskladili u plesu. Raznježio me kad je rekao da će na našoj svadbi stalno morati svirati Kad procvatu jabuke i Ciganče. Jedna s drugom nemaju veze. Prvu volim jer je iz naših krajeva. Znaš li majko da je bila ljepša nego bajna vila, kao bijeli golubi, tako smo se voljeli... A drugu volim jer je nekako - moja. Nije ljubitelj ni hrvatskih narodnih, najmanje cajki, ali pleše zbog mene. I to mi laska, jako.  Baš se veselim. 

              
Buduća Majka novog Bosanca mi je rekla da će mi poslati neku zlatnu haljinu tj. tuniku da vidim da li mi odgovara. A ne znam baš, ne volim posuđivati, a i ne bih htjela izgledati ko božićna kuglica. I moram kod frizera. I otići ujutro kod ginekologa. I sve to platiti. Svojim novčićima. Jer ja jesam bomba, ali ne Edina. Doslovno. Nismo imali bajno upoznavanje. Samo smo skurili jednu pljugu. I ima ogromnu glavu.
bomba-estrogena @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007

Svako zlo za neko dobro - više ne kišem, sad samo kašljem, ali stvarno mi je bolje. Kemikalije polako ubijaju svaki suvišni mikroorganizam u meni ili da to samo zahvalim dobrom sexu? Nisam se baš preznojila, samo sam uživala. Pa bolesna sam i treba me njegovati.
U zadnje vrijeme puno blogera priča o noćnim posjetiocima, tako je i nas sinoć posjetio mišić. Svekrva to be je otkrila jednog koji putuje po kući. Prva destinacija mu je bila kuhinja pa njena soba, a noćas je bio u ophodnji kod nas. Naravno, da sam ga samo ja čula. I naravno, da bi vi sad meni rekli da bulaznim. ***** si čul? - Kaj? - Nekaj šuška. - Nisam. - Pa daj slušaj. - Slušam. I okrene se na drugu stranu. - Stvarno si... - Dobro, a kaj hoćeš da ja sad napravim? - Ne znam, daj pogledaj. - Daj odi spat! Okrene se prema meni i zagrli me. Omotala sam se cijela s dekom i pokrila si uho. - A kaj si sad to napravila? - Pa da mi ne dođe do uha i da ga ne čujem. - Ti stvarno nisi normalna. Sigurno nije miš. - Neg kaj je? - Sad bi baš on išo po stepenicama k nama. - Miš može po stepenicama! - Hoćeš da odem po mačku?
Zbog miša su nabavili mačku. Mački je teško i živjet. Liči na vjevericu.  Jede i spava. Fensi mačka. Neće se baš družit sa svakim, s mišom vjerojatno uopče ne. On je biće nižeg reda.
Još me dvaput probudio po noći. K vragu! Ne bojim se miša. Simpa su mi, ali nije mi gušt da nekaj plazi po meni. Zamišljala sam si kak mi ulazi u torbicu ili hoda po grudnjaku. Prošli tjedan u noći je svekrva to be vriskala jer joj je hodal po ruci. Moja majka ga je jednom našla u mojoj šalici kave na radnom stolu. Izlila ga je skup s kavom u cvjetnjak. Preživio je. Poslije su stalno dolazili. Možda su se navukli na kofein.

                                 
Ujutro se on sprema za posao. Ja se zamotala preko glave. Daj pogledaj! - Neću! - Stvarno si hrabri ratnik!
Sve sam pregledala. Ispod kreveta. Ispod fotelje. Ispod televizora. Skupila sve izdrkane maramice. Našla sam ostatke od kolača. Kolača od trave. Miš je sigurno u ekstazi negdje. Našla sam i štrigu. Sva sreća da sam si uho pokrila. Mislim da bi si trebali sobu pospremit!
bomba-estrogena @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 1, 2007

Osim kaj sam se bavila sadnjom, jučer sam odlučila i prozor oprati i baš se čudim kaj već nije kiša pala jer svaki put padne kad ja izglancam prozor. Glancala sam ga dobrih pol vure i skakala s kreveta svako malo na drugi kraj sobe da provjerim jel je još zaflekan. I je, zaflekan je. Ko da sam ga sa svinjskom masti mazala. Guzica mi se oznojila kaj od skakanja, kaj od glancanja, a kaj od moje temperature. Skinuh se u vruće hlačice i glancam ponovno. I ja mokra i prozor, majku mu. Sunce piči u staklo i vidim svaku mrljicu od muhinog dreka, kisele kiše i HSS-ovskih predizbornih radova na cesti. Škicnem u susjedovo dvorište i slušam ga kak svoju mamu, ženu i kćeri časti sintagmama boga i matere. I glancam. Mama stoji na vratima sobe i zbunjeno promatra Kaj si trudna? - Zakaj? - Pa već pol vure pereš prozor. - Pa daj ga pogledaj! - Pa koju si krpu uzela? - Tri različite, nije krpa kriva nego kurčevi Ajax. - Možda si ga trebala s deterdžentom i spužvicom prvo oprati. - Možda su u šumi, mama. Naravno, da bi ona to sigurno bolje oprala. Naravno, da sam muško da bih sad rekla Moja mama to najbolje radi. Je, radi kad ti ne znaš sam!
Odustala sam. Skršila me temperatura. Od jada sam spustila roletu. Da ne gledam zaflekani prozor. Bila je pol vure spuštena. Bilje treba svjetla.

                      
Sad zurim u monitor. I on je zaflekan. Kišem i zašpricam sve oko sebe. Nisam baš najbolje. Danas imam ratni plan protiv prehlade. Nakljukat ću se svim mogućim legalnim kemikalijama i čekat! Mogla bih i terarij počistit i izglancat. Mogla bih si i sobu počistit. Mogla bih, da ne spavam s kablom od mobitela. Mogla bih si i radni stol pospremit. Sav je pun maramica. Zgužvanih, skrućenih, rabljenih, posušenih. Nije bed. Reko bi moj Dragi Sve je to moje nakon što se izdrka i poslije si čelo pobriše. Mogla bih ja svašta danas. Kornjačice će bit sretne, a ja ću jebat mački mater zbog fleka po staklu. Ko je zmislil tu debilnu psovku? Mački mater. Ko i izraz muškost za kurac? I kak Cigani idu bez dokumenata prek granice? I zakaj se stavlja ocat u vinski gulaš? I zakaj ga ja stavljam u ajmpren juhu? Od nekih pitanja stvarno glava boli. Bulaznim od 37,6. Baš me krenulo. Na zdravlje!
bomba-estrogena @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare