Koliko god se trudila, ne mogu spojiti riječi u cjelinu. Riječi kojima bih opisala kako se sada osjećam. Osjećam ništavilo koje me guta rugajući se svakom mom osjećaju. Ljubavi? A što je to? To je nešto što sam imala. Da li sam je imala? Ili sam imala privid, iluziju, maštu, san? Da li su sve izgovorene riječi laž i varka, i svi trenuci prisile? To je ljubav?
Bojim se reći da ne znam više što je ljubav.
Osjećam se popišano i posramljeno. Što zbog ovog bloga, što zbog svakog osjećaja prema njemu jer sam se dala sva.
On ima plan otići raditi određeni posao drugo ljeto. Nije bitno kakav, ali ni jedna žena ne bi bila najsretnija odabirom, niti najsigurnija. To je radio zadnjih nekoliko godina. Ovo je ljeto otišao raditi kako bi sredio novčanu situaciju. Na slučajan razgovor o nama, mobitelom, spomenuo je da neću biti oduševljena što je on odlučio i sljedeće ljeto ponovno otići raditi. I da bi to ljeto radio za nas, da bismo mi nešto zajedničko mogli započeti. I da, nisam oduševljena i samo sam taj dio uspjela reći i pokazati. Završilo je njegovom pričom kakva sam ja. Ljubomorna, posesivna, luda, nenormalna i žena s kojom on ne može provesti svoj život. Mobitelom. Uz već poznate povišene tonove i promjene modaliteta jer ja u tom trenu prestajem biti ona koju je do jučer volio. Ako. I tup. Poklopljena slušalica.
Što da napišem kad ni jedna misao nije moja jer je nisam ni izgovorila. Jer nisam stigla, ni smjela. On je pogađao što ću reći, kako ću reagirati, što mislim i što osjećam. Nisam imala prilike reći. I sad vidim da kakav god bio moj odgovor, isto bi završilo. I nemam prilike više reći.
Jer njegova priča nije moja priča. I ubija me nepravda.
Čula sam i riječi da bi on sada bio sa mnom iz sažaljenja i da mu se ne sluša moje cviljenje.
Da je bolesno što provodimo pet dana u tjednu zajedno.
I na moje da smo o tome trebali popričati, ne telefonski je rekao da je to njegov život i njegova odluka i ja nemam ništa s tim i ko sam ja da bih o tome s njim odlučivala.
Kakva bih ja bila osoba koja bi branila? I kakva bih bila žena da budem oduševljena tim poslom? Mogu samo razumijeti i razumijela sam. Ali ne znači da sam najsretnija, jer ga volim. Nisam glupa, najmanje sebična, ali ne razumijem kako kao netko s kim bi on htio provesti život, nemam nikakva prava reći što o tome mislim, što osjećam. Što nemam prava postaviti pitanja o budućnosti? Zar na svoje razumjevanje nemam prava dobiti isto? Pa nisam bezosjećajna. Ne mislim da sam luda i iracionalna, ne mislim, za boga miloga, da želim nemoguće jer to ljudi imaju oko nas. Mislim da sam zrela, odrasla. Ja bih nekog kome se mogu vratiti kući. Želim svoju obitelj, svoju kupaonu i kuhinju. Želim da idemo naprijed, a ne stojimo na mjestu. Barem u planovima. Željela sam da mi u mojim željama bude podrška, a ne da si mislim da sam luda zato što želim brak, obitelj i djecu i što sam sam za tu ulogu htjela njega. Što želim biti sigurna u njega. Što želim sebe u njegovim planovima. I normalno da se bojim kad na moj strah reagira na ovaj način, umjesto da i on mene posluša, da mi kaže da bude sve bilo dobro i da ima smisla.
A nema smisla. Jer nakon rečenica da mu je bilo prekrasno provesti vikend sa mnom, sad dobijem po nosu da je to bolesno. A tko ga je silio? Nakon priče o zajedničkom životu, kako bi preživio pet dana sa mnom... I tko sam ja njemu da ni na što nemam prava? Nitko.
I sram me je. Svega me sram. Jer sam se trudila. Jer ne znam bolje. Što mi se čini da je sve zbog čega sam nosila osmjeh na licu bila laž. A zaista ga volim. Jako, iskreno, prejako. I sve ove riječi bile su tu za njega.
I mislim da nakon svega nisam zaslužila te riječi, ni taj ton, najmanje ovo.
Ja sad ne razumijem. Ništa. Jer se osjećam kao Ništa.
Gotovo je.
