Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - siječanj 2009
utorak, siječanj 27, 2009

Danas mi se zvijezde smješe. Točnije mislim da urlaju od smijeha. To nisu one koje osvanu u 24 sata i primorani ste znati što su danas jele. Ne, ne, to su vam ove gore koje ipak danas nećete vidjeti. Možda vidite bijele koke. Ja ih vidim, a nisam na bijelom. Koja katastrofa! Mislim na bijele koke. Tako sam ja zvala pahuljice kad sam bila mala. Bila sam puna ideja, rekao bi moj deda da sam vudrena i navudrena, koji put ćaknuta ili šašava, a to je zato što sam kao mala pala u šaš. Kao. Kao Obelix u čarobni napitak. Obilježi te za čitav život. Uz svu svoju vudrenost i navudrenost, bila sam također uvjerena da je Tito pokopan u svakom šahtu. I to onim starim, rebrastim pa sam mu tratinčice bacala u svaki šaht. Ja sam komunističko dijete, nemrem si pomoć. A sad sam samo seljančica pa si vi mislite.
Uostalom, mala djeca imaju čudne ideje. Recimo moja R. je kao mala htjela za maškare biti pasta za zube. Takva glupost mi nije nikad pala na pamet. Ako shvaćate što želim reći, mene ništa ne može nadmašiti.
Počela sam sa zvijezdama. Ah da. Mrzim snijeg. Mrzim, mrzim, mrzim!!! Mrzim nositi buce, mrzim kad mi je zima, mrzim potkošulju i rukavice, mrzim, mrzim, mrzim... Mrgud sam i baš ga mrzim. Zujim kroz prozor jer sad zaista mogu zuriti kroz njega čak i dok pišem. Starci su me se već odrekli i počeli gospodariti po mojoj sobi kao da me više nema. Ništa nije na svom mjestu i spavam među gomilom kutija i vrećica koje čekaju preseljenje. Ali snijeg. Majku mu... Jebem. Zbog zime nemamo grijanje u stanu, zbog smrzavice radnici nisu ni dolazili, zbog snijega imamo vlagu u stanu, zbog vlage u stanu ne mogu doći parketi. I tako to krene... Pa stane pa ja još uvijek u svojoj, a nesvojoj sobi drkam po kompu. I zurim u bijele koke.
Zvijezde mi se smješe, da, da. Vene me bole ko staru babu, imam jebenu želju za paradajzom, čak sam i sok od paradajza kupila. Kad ga nema, panika je. U torbici stoji neotpakiran test za trudnoću, ali ja čekam. Još par dana. Ak dođe - nisam, ak ne dođe - jebem mater Durexu (onom crvenom s vragovima) i veseloj Novoj Godini.  Kaže meni jedna draga osoba: Ko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Kaže ona meni svašta. Ne bih nikad znala da postoji pjesma o groblje, groblje ti bašto šarena. Pa nek neko veli da ja nisam normalna.
Idem gledat bijele koke.
bomba-estrogena @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009

Kaže, a znam da laže, da imam problema sa psihom. Napad je oduvijek bila najbolja obrana. Kaže, isto tako, da ga je mene strah. Kaže i opet laže. Ako nekome 1460 dana ponavljaš da cijeniš istinu i daješ je, laž je bojati se upravo nje. U svakoj svađi iznosi probleme koji su riješeni, ponovno ih analizira, stavlja pod nos. Za mene je lanjski snijeg odavno okopnio. I onaj od prije tjedan dana. Kaže, da ne ponavljam da laže, da sam bolesno ljubomorna osoba. Ljubomorna sam. Priznajem. Lagala bih kad bih rekla suprotno. I dan danas me neka imena zapeku kao usijano željezo. Obilježena. I ponovno otvorena rana. Stvarna, realna situacija.
Naravno, on nije ljubomoran. Uopče. Nipošto i nizašto. Zašto bi i bio. On mi bezgranično vjeruje. Skopaj si oko. U trenucima nečeg neobjašnjivog u strahu je od svih, nepostojoćeih likova s kojima ću se ja jebati dok njega nema, dok je na putu... U strahu da ću ga jednom izbaciti iz našeg stana. U strahu je upravo čovjek koji se ne lati reći Marš! Pička ti materina. Ne mogu te gledati. Pokupi si stvari i odi!
Nikad to nikome nisam napravila. Nikad. Nikad to tebi ne bih napravila.
Bojao se da ću ga ostaviti u dugovima. Da ništa od svega našeg nije njegovo. Poučen situacijom u svojoj obitelji. Sve je njegovo. I sve je moje. Zajednički smo stvarali, ulagali. Žrtvovali se, plakali i planirali. Stan je plod našeg rada. Našeg. Samo našeg. Nikad nisam ustuknula pred svojim odlukama. Znam što želim u životu. Znam koga želim. Da li ćeš me kao i tvoj tata vas ostaviti u dugovima?
Kaže da nikad nije imao ženu poput mene. Ja ga drkam. Konstantno. Nije došao do zaključka da do sada i nije imao ženu, niti onu koju bi tako mogao nazvati. Jedno je imati djevojku, šetati, držati se za ručice, viđati se na dva sata. U ta dva sata mogu biti savršena. Ne prdim, ne podrigujem, čak ne moram ić pišati. Smješkat ću se, pušit ti kurac i pojebat se ko životinja. Probleme ostaviti doma. Ali sad svi problemi ostaju u našem domu i htio ne htio, u njima si zajedno sa mnom.
Kaže da me ne može više trpiti, moje loše raspoloženje kad dođem doma s posla. Nisam lutka na napuhavanje koja se stalno smješka. Imam problema. Treba nam posao.Treba nam novac. I moram trpiti taj posao jer drugi nemam. Mislila sam da je moj oslonac. U svemu. Okrenuo mi je leđa kad mi je najteže.
Sjećaš li se one priče o svetinji? Ljubav, obitelj, prijatelji. I ne dam kontra njih. I da njih sada nema Mario, ja ne bih imala što jesti.
Ovih tjedan dana sam vidjela kako bi nam život izgledao da živimo zajedno, sami. Bilo je savršeno. Nadopunjujemo se u svemu. Pomažemo. Zajedno kuhamo, pospremamo, čistimo. Ide nam. I volimo se. Barem za sebe znam. I trošimo se kao zečevi. I nikad mi nije sex bio bolji. U tebi vidim Boga. Davno mi je sram i ponos ubijen. Ti si mene potrošio ravno u glavu, a ja te svejedno volim.
bomba-estrogena @ 15:32 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare