Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog - siječanj 2008
srijeda, siječanj 30, 2008

Ne umirem, da se razumijemo. Samo me nema. I bit će me sve manje. Ništa mi ne ide nekim redom, a toliko se trudim uvesti ako ne red, barem rapored u svoj život. Događaji se zbivaju na prepad. U jednom danu se sve izmjeni iz temelja. Nakon one bajne nadjelje kad se rodila odluka da krenemo u novu avanturu naše veze, u gradnju kuće i nakon njegove želje za dodatnim radom za zaradi za cigle i ja sam odlučila da tražim drugi posao. Bila je jedna poslovna prilika početkom mjeseca, ali sam je odbila. Ne namjeravam više nikad (ako ne trebam i mogu birati, a mogu) raditi vikendima kao što sam radila u hotelu kao office manager. Koji shit! Opis posla je bio office manager, tak valjda za foru, da lijepo zvuči, no uz materijalno knjigovodstvo i administraciju, prioritet je ipak bila recepcija. Više fala ne bih, ali svako iskustvo dobro dođe.
Od ponedjeljka počinjem raditi na novom radnom mjestu u knjigovodstvenom servisu, a nakon posla, po potrebi, nastavljam raditi i voditi knjige za obrt mojih staraca. Vremena ću imati - ne! Bit će mi teško, ali znam s kojim ciljem to radim, a ni jedna kuna neće biti naodmet. Kako se osjećam? Pravim se grbava. Tako je, kako je. Neki bi ubili za poslovnu priliku, a ja ovako reagiram, kao da poslovi padaju s neba. Eto, ovaj put da. Naime, danas sam se javila, danas sam bila na razgovoru, danas sam dobila posao. Kažu da smješak otvara sva vrata i ja vjerujem da dâ, posebno kad je iskren, a ja sam u zadnje vrijeme presretna. Osjećam se drugačije. Bolje. Samopouzdanjem rušim sve pred sobom. I uspijeva.
A mi? Kako smo mi? Dobro. Samo dobro? Ma ne, odlično. Jučer smo si organizirali popodne i večer za sebe. Šetali gradom, kupili krafne (ipak je fašnik), otišli na pivicu i odlučili napraviti romantičnu večeru. Malo pršuta, ovčjeg paškog sira, namaz od mariniranog češnjaka s crnim maslinama i crno vinčeko. Bile su u planu i svijeće, no toga smo se sjetili tek danas ujutro. I naša nezaobilazna pljuga. Lijepo je. Vesela sam. Zadovoljna. Prepuna planova. Planova za stepenice. Ne baš za nebo, ali prema prvom katu naše kuće. Lijepo zvuči to naše, zar ne?
bomba-estrogena @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 70 | Prikaži komentare
petak, siječanj 25, 2008

Zamilislila sam se nad svojim postom i vašim komentarima. Nisam ni ja savršena. Ne mogu tražiti od ljudi da budu kao ja, da razmišljaju kao ja i da vode život na način na koji ga ja vodim. Ne mogu je promijeniti. Kompromisi? Uvijek. To i sama govorim. I prijateljstvo je odnos. Čak nas i naši prijatelji zajebavaju da mi je ona žena koliko smo povezane. Svaki odnos zahtjeva kompromise. Moj je da od danas više neću dizati frku oko njenog ljubavnog/neljubavnog života pa nije moj, jel tako? Ako treba pomoći, pomoći ću. Neću odmagati, ionako već sama zna sve što ponavljam. Ono što iskreno želim da bude sretna kao ja.
Zamislila sam se, da, jer smo jučer provele večer zajedno. Jer smo se zajedno smijale, zabavljale, šalile. Još postoji ono nešto naše i neću to ubiti samo zato što ona nije ja. Zamislila sam se jer sam se počela uspoređivati sa svojom ex frendicom kojoj nisam bila kuma jer nisam u tom razdoblju imala dečka ili barem nekog tko bi njoj/njima odgovarao. Točnije, ja ne bih bila ostala s tim dečkom koji bi mi je trebao biti pratnja na toj svadbi. Rekla je da on i ja nemamo budućnosti. Tada sam to smatrala sebičnim i bezobraznim. Kakve je to, k vragu, veze imalo? On i ja? A ona i ja? Nije bitan dečko, muž, pratnja jer se sve to može izmjeniti, a prijateljstvo ostaje. Nažalost ili sad nasreću, to nije bila jedino što mi je zamjerala. Povrijedilo me to jako. Odabrala je za kumu osobu koju nije poznavala godinu dana. Ne želim biti takva. Boljelo me to na njenom vjenčanju iako sam bila presretna kad sam je vidjela koliko je ona sretna. I neka bude sretna. No, ja ne želim biti kao ona!
Volim svoju S. Volim je jako. Ovdje to mnogo više puta spomenem nego što sam joj ikada rekla u lice. Rijetko pričam o ljubavi u prijateljstvu. Jedino me Dragi uspio isklesati, i hvala mu za to, da mu govorim nježnosti i da ga volim, bez srama; da ga mazim, grlim i pokazujem dodirima što osjećam. Prije sam mogla to samo napisati. Nisam imala ni od koga naučiti. Doduše, još uvijek mi je teško na kraju razgovora reći pusa jer mi zvuči infantilno jer danas svatko svakom šalje te puse i nemaju neku vrijednost. Ali ima volim te, još uvijek, meni, i rijetki su ti koji stvarno zaslužuju te riječi.
Ne griješim što joj zamjeram neke situacije i što mi se ne sviđaju, no jednom sam rekla, a forsanjem i sebi i njoj odmažem. Kad će htjeti i smatrati to važnim, riješit će. Do tad, uživat ću u prijateljstvu. I bit ću sretna kad je ona sretna i uživati u svakom zajedničkom trenutku.

                                 
bomba-estrogena @ 12:24 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 24, 2008

Zadovoljstvo ne leži u darovanoj sreći, već u borbi za njeno postizanje.
Fjodor Dostojevski
Ništa ne vrijedi toliko koliko produkt vlastitog truda. Ne govorim samo o ljubavi. Neki dan me jedna vijest ošinula kao bičem. Toj sam se vijesti, naime, trebala radovati, ali nisam. Barem ne iskreno. I opet sam se osjećala kao evel bitch. Već dulje vrijeme propitujem sebe kao prijateljicu. Ne nekima, nego jednoj osobi. I što se više propitujem, više se osjećam jadnijom jer na taj način kao prijateljica ne bih smjela razmišljati.
Ni sad se ne osjećam bolje jer imam feeling da tračam jer sve ovo što ovdje pišem trebala bih njoj reći. No, ona mi ionako uvijek spomene kako zna da nemam baš bajno mišljenje o njoj. Dakle, zna. Dakle, svjesna je. Pokušavam sebe kontrolirati u moralnim nasrtajima na ono što radi. Pokušavam, jer u svojoj prošlosti, ne tako davnoj i ja sam imala putra na glavi. No, razlika mene i nje je moja faza i njen život. Kad čovjek spozna da griješi, kad dođe u konflikt sa svim ljudima do kojih mu je stalo, kad se spetlja u lažima tako da ne zna van i kad dođe do razmišljanja da je jadan, nesretan i razočaran svime, mora se suočiti sa svojim postupcima i reći: Dosta!
Samosažaljenje je sebičan osjećaj koji traži afekciju od drugih. I tako hoda neko vrijeme, ali ne unedogled. Čovjek nije biljka koja čeka zalijevanje. Kad si žedan, otvoriš slavinu. Kad ti nešto smeta, mjenjaj! Ne možeš ljude oko sebe promjeniti, ali možeš sebe.
Jedno sam se vrijeme odvojila od mnoštva. Od prijatelja, od društva, od loših navika. Spoznala da me neki ljudi iscrpljuju, da vuku iz mene zadnje atome snage. Da nema smisla boriti se za nešto ili nekog tko to ne zaslužuje jer da zaslužuje cijelog ovog cirkusa ne bi bilo. I jebeš ljubav, dobar sex, savršeni provod, ispijene kave jer sve to je zamjenjivo. Da, je! Ono što je nezamjenjivo je osoba koja poklanja koliko joj je darivano. Reverzibilni proces.
Ne želim je povrijediti svojim riječima. Ne želim! Želim da se pogleda u ogledalo i kaže: Pametna sam, lijepa sam, mlada sam i zaslužujem da me se voli i cijeni zbog tih karakteristika! Trudit ću se biti bolja! Promjenit ću loše navike pa makar se iz temelja gradila! Jer znam da je moguće! Ja znam da je moguće!
Vrijedi ona S kim si, takav si, a ja takva ne želim biti! Za sve postoji vrijeme u životu, ali kako vrijeme teče, a mi se ne mjenjamo, ostajemo sami. Mnogo toga smo prošle zajedno; djetinjstvo, pubertet, izlaske, pijanstva, prevare, mora, no sad je neko drugo vrijeme i želim s njom graditi novi oblik života. Želim, da i zato me sve toliko ljuti. Taj novi oblik nije manje zanimljiv, ali drugačiji je i zahtjeva drugačiji pristup.
Biti zadovoljan sobom, znači biti svjestan da ono što smo postigli leži u našem trudu. Život je trud. Prijateljstvo je trud. Ljubav je trud. Posao je trud. Svaki dan nam donosi nova iskušenja. Odrasti ne znači ubiti dijete u sebi, nego ubiti naviku da druge krivimo za svoje greške.
bomba-estrogena @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008

Novi Bosanac u kvartu rođen prošli tjedan! Da, da, još jedna od najboljih frendica je postala majka. Vidjela sam propušteni poziv satima nakon njenog zvanja jer kad sam s Dragim, mobitel mi nije ni na kraj pameti. Hej! Nisam čula mob. Kako si? - ******, ja sam ti rodila danas u pola 3. - Ma daj, čestitam! - Zvala sam tebe i J. odmah po porodu. - Pa kaj nisi umorna?  - Meni odmah u glavi stiskanje, tiskanje, vriskanje, znoj, patnja, raširene noge, krv, plave usnice i bog mater pimpeku. - Nisam, dosadno mi je sad. - Dosadno ti je? - Da, za pol sata će mi donijet bebu. Brzo sam rodila i nije me uopče tako boljelo kako sam mislila. - Ajde super! Baš mi drago! - Je, i beba je zdrava! - To je najbitnije.
Informacijska služba radi punom parom pa odmah zovem svoju S. da proslijedim vijest. Ponavljam od riječi do riječi što je I. rekla. Baš super! Imala je lak porod jer je takve građe. Ti ne buš tak lako rodila. - Baš ti hvala S! - Je, a kaj hoćeš da ti velim? I sad ja ležim u krevetu. Dragi pored mene. Raširim noge pa se sagnem zureći si u pičku i zdjelicu. Odokativno mjerim što to znači biti otvorena 5 prstiju pa još jače raširim noge. Znaš, ljubavi, I. je rodila. - Dečka ili curicu? - Dečka, 3 i 300. - Super. Sve u redu s bebom? - Je. Pa opet zurim među noge. On se nasloni glavom na moj trbuh i kaže: Tu će biti naša beba! Tak ću je ja slušati! - Da. - Ja bih najradije kad bi imali dvojčeke. - Kaj bi ti? Di ti misliš da bu mi to stalo? Jebote, oči su mi skoro ispale od šoka. Stvarno imam bisera za dečka. - Pa fino ti se to posloži! - Ma, baš si super! - Kaj to ne bi bilo super? - Lako tebi, ne bi ih ti rodio. - Pa bum ti pomogo. - I to bu pomoć! Ti buš me držal za ruku, a ja bum se mučila. Jedno mi je skroz dovoljno za prvu ruku!
Opet zamišljam. Pa si opipavam rebra. Di to sve stane k vragu!? Pa me znoj oblijeva od zamišljanja da pucam po šavovoma, doslovno. Pa mi ruka klizne niz gaćice. Jezuš! - Kaj se diraš? - Ne diram se! Čuvam si pičku! Jebote, kad bum trudna, hoću li moći uopče s rukom do nje? Neću se moći ni sagnuti. Bit ću ko nasukani kit. Moj prijatelj Willy. Pa drip, pa rezanje pa šivanje pa dojenje. Sajns fikšn za mene. Ja - Transformer. Stvarno! A sex? Nema sexa neko vrijeme. Di ću se sexat, neću se moć ni usrat bezbolno. Joj, eto već me sve boli! Sve! U glavi mi se vrti I. rečenica: Kak su sve žene rodile, tak ću i ja! To će mi biti misao vodilja kad ću ovom svom jebat mater i širu familiju. Kud svi, tud i mali Mujo!
To ćemo razmišljanje staviti na stand by. Na neko vrijeme.  Neko duže vrijeme. Nekih godinu dana. Mora ići nekim redoslijedom. Neovisno o porodu i tranformaciji,  ja bih bebu, odmah, sad, ali  mora beba i negdje živjeti!
bomba-estrogena @ 11:11 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008

Za sve one slabijeg intelektualnog stanja, ponavljam: Ko vas jebe!
Za sve druge, dakle one koji su prošli stadij pred zajednički život i brak i shvaćaju što se događa u nečijoj glavi  i da se to ne događa samo jednom u paru i one koji nisu, ali upotrebljavaju onaj organ smješten najviše u tijelu, nemam što dodati. A suze ljudi? I to su rijetki shvatili. Forsanje? Depra? Nesigurnost? Ajde još jednom! Popravni pa dajte pročitajte, a ja ću vam pomoći! Sad ću vam podebljati rečenice u prošlom postu jer ih očito niste zamjetili, a ne pišem na turskom.
Sad sam se baš ulovila teme. Uf, baš jesam. One iste teme kojoj se bave mnogi blogeri. Samo što ja nemam problema s kissićima, pozzićima, hugićima i ostalom balavandrijom, nego sa čitateljima koji čitaju napamet. Da ostave trag. Nisam vam ja lektira, a ni psihijatrijski slučaj.
Dakle, ako niste prošli ni popravni, jednostavne rečenice samo za vas : SRETNA SAM. PLAČEM. Konkluzija je PLAČEM OD SREĆE.
A za sve one koji opet imaju nešto drugo za dodati, ajde lijepo na svoj blog pa napišite kaj ste danas jeli. Ja francusku, pasala mi.
Već 6 mjeseci pišem blog i počela sam ga pisati ljeti koje sam gotovo provela sama. Dragog nije bilo, radio je. Moje curke su imale ljeto isplanirano s djecom, dečkima, muževima. Iako sam večinu vremena provodila sama, pomoglo mi je da izađem na čistac s osjećajima i željama u svom životu. Došlo mi iz dupeta u glavu. Nekom nikad ne dođe i u to sam se uvjerila. O tome nekom drugom prilikom. Svakim novim postom upoznavala sam nove blogere. Bloger je mjesto preslikano iz stvarnosti. Ako si zločest, ni ovdje nećeš biti bolji. Ako si glup, glup ostaješ. Pametnima jedna dosta. Srčani, da, uz pametne, moj su izbor. Posebni. Volim čitati blogere koji govore o sebi, što im se događa i kako gledaju na te situacije. Bježim s blogova koji generaliziraju o već prožvakanim temama ljudskih odnosa. Jer čovjek koji nema što napisati o sebi, piše o drugima. Kao i u reali, kad si sam sebi dosadan, tračaš druge.
Svakom od blogera prvo bih zavirila u profil. Koliko ima godina, od kuda je. Htjela sam se okružiti ljudima koji su približno mojih godina. No, ima i onih puno mlađih, poput Ofčice koja mi je zapela za oko. Jer razumije, jer razmišlja, jer osjeća i s guštom je čitam. Ponekad se priznajem pravim pametna, ali htjela bih da zna da se u životu sve posloži. Redom. Drugu kategoriju čine moje curke. Oni klikovi u čijim dogodovštinama pronalazim svoja iskustva, sjećanja, misli, probleme. Muški blogeri, oni isti koje bih u reali zvala svojim prijateljima. I žene, da, da i one znaju koje su i jedva čekam da mi ostave komentar jer su prošle stvari koje sad prolazim ja. I one moje pjesničke duše, neke u mračnim raspoloženjima, neke u veselim. Ne nabrajam ih jer će se sami naći u mojim komentarima i posjetima - i čitam ih zato što ih želim čitati i razumjeti. Znaju po želji da tih nekoliko minuta posvetim njihovom blogu. Jer vrijeme ima najveću vrijednost i posvetiti ga nekome najbolji je dokaz da vam je stalo. I zato mi je draži pozzić, od nerazumjevanja.

I jedno hvala, Stevi na spavačici.
bomba-estrogena @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2008

                               

Izgubljena sam. Zaboravljam. U svojem sam filmu već nekoliko dana. Pardon, u našem. Hormoni me pucaju, sinoć sam se rasplakala. Dragi je sa svojom majkom i burazima imao razgovore i mene prala takva nervoza da će oni biti protiv mene, da nešto neće štimati. Baš me pralo. Nenormalno. Bezveze. Bez ijednog razloga. Ijednog normalnog. Dobro, a zašto se sad plačeš? - Kaj ste pričali o nama? - Jesmo, i o nama doma i o nama. - Nekaj loše? - Dobro kaj ti je, kaj bi bilo loše? Jesi se ti ikad loše osjećala u našoj kući, da te netko ne voli, nepoželjno? - Ne. - Pa onda.
Smirih se uz kremšnitu. Luda sam postala. Paranoična sam da će mi sreća kliznuti iz ruke zbog nekog drugog. Da, slobodno mi recite glupa si, nije bed, ne bum se naljutila, tak sam se ionako poslije osjećala. Glupo. Blentavo. Tupavo. Ko šiljo. Morate lopticu držati na oku! To se sjetih sad iz crtića kad si je golf lopticu priljepio na oko. Tako nekako i ja ne vidim dalje od nosa. Pa pomislim da će mi zla vještica dati otrovnu jabuku.
Kad smo kod vještice, sjetih se majke jednog svog bivšeg koja me nije mogla smisliti jer ne znam voziti traktor i jer doma nemam kokoši, a njegova bivša ima i svinje i kokoši, ma prava seljančica. I onda mi je još poklonila keramički vrč s patkicama. Ne trebam spominjati da je završio u smeću? Stara, ko te jebe! Odi u Špišić Bukovicu pa si najdi snahu! I njegov stari.... Brrr. Ti si navek obućena kak da ideš u kazalište? - A vi se perete samo nedjeljom? No, dobro, nije ni bitno. Misli mi se igraju sa živcima. Živci s hormonima. Hormoni s emocijama. Jer ja njih sve volim i onda... Ma opet me primilo. Pak bum se plakala. Njegova majka je ponudila pomoć, ima veze s arhitektom. I burazi su se ponudili pomoći. On već najavio frendovima radove.
A ja? Ja još lebdim. Nisam baš svoja. Sreća me ulovila na prepad. Tu sam pa nisam. Izgubila se negdje u bajci.
Uf, jednom mi je jedna ex frendica rekla da imam sindrom Petra Pana u vrlo negativnom kontekstu. Pa što da joj čovjek kaže sada? Imam, da! Letim! Ne odrastam. Razdragana sam kao kad sam kao mala trčala livadom i lovila skakavce. Prpošna kao da otpuhujem suhe maslačke. I sad proživljavam svoju bajku! Ja sam princeza, a vani je čak i sunce zasjalo! Misli mi se pretvaraju u kajdanku. Nižu se note sretnih pjesama. Pjevam, plešem, skakučem i uživam! Dok palme njišu grane, i cijela varoš spi, behari dok mirišu, ljubiš me ljubiš ti.
Ako ne razmete naslov, ko vas jebe! Interna zajebancija moje ekipe na spomenutu pjesmu.
bomba-estrogena @ 12:17 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 17, 2008

Osjećam se kao da lebdim iako poput djevojčice odguravam kamenčiće po cesti. Igram nogomet s njima pa ih šutnem i gledam gdje će završiti. Zamišljam stabla u zelenilu. Još malo, još samo malo i borovi će dobiti društvo. Zapuhuje vjetar, mrsi mi kosu i nemarno okrenem obraz na drugu stranu. Paše mi. Koji put i poskočim. Desilo mi se čak da i potrčim. Zbog njega, njemu.
Iako me bezbroj puta u danu pitao Što ćeš raditi poslije? Imaš li još posla? Ideš li nekud? nisam shvatila njegove namjere. Neću ništa raditi. Nemam posla poslije. I ako odem do svoje S. to se ionako ne računa jer mi je tu blizu. Ravno 7 min. pješke niz ulicu. Taman sam sjela, S. je skuhala kavu i stavila pred mene, zazvonio mi je mobitel. A di si? - Pa kod S. Ti si doma? - Jesam.  - Čujem svoju mamu kako se smije. - Ajoj, ti si kod mene? - Jesam, da. Htjela si da te iznenadim, a tebe nema. -Evo me, dolazim. - Kupi šlag.
Istrčavam iz zgrade. Usporim, promotrim da li me tko gleda pa opet požurim, potrčim i dolazim sva zadihana. On sjedi s mojima i vidim ružu u vazi. Bijelu s rozim obrubima. Zagrlim ga. Došao je bezveze. Dobila sam tu ružu, za bezveze. Onako kako sam htjela. Polako mi se skupljaju suze u očima, od sreće. Od nedjelje je sve nekako drugačije. Ili mi se samo čini? On. Ja. Sve oko nas. Onako kako sam željela. To je ona bliskost koju sam tražila. Da znam da je tu za mene i zbog mene, uvijek. Da znam, ne samo da vjerujem. Da znam da sutra i prekosutra postojimo mi.
Otišli smo na pizzu. Slučajno, kao pozvan došao je B., prijatelj koji se bavi stanogradnjom. Razgovori o vrstama krova, o temeljima, ciglama ili kanadskoj kući, PVC stolariji. On se zanima, on ispituje, on želi, on planira. Čudno se osjećam. Supijano. Drogirano. Građevinsku imamo. Ništa bez troškovnika pa polako krediti, stambena. Krenulo je.
Zaspao je mirno, prije 10, a ja bih skakala, vikala, vrištala. Gasim svjetlo i vrtim se po krevetu. Toliku sreću i uzbuđenje nisam nikad osjetila. Glavom mi se motaju misli, tutnji mi u prsima, jedva dišem. Suze se ponovno javljaju, šmrcam. Uvjeravam sebe da ne sanjam, da ne maštam više, da nisam tužna više jer se ništa ne događa. Događa se. Sve se događa. Upravo sad.
I jutro je došlo. I opet novi dan. Danas je već četvrtak. I opet mi se plače. Još uvijek se nisam navikla da mi se sve želje ostvaruju. One Božićne, one životne, one ljubavne. Sve. Sve one moje puzzle su na broju!
Pjesma u glavi mi se javlja i svakom riječi više je suza u oku. Plačem od sreće. Nisam nikad tako plakala.
Opet mogu čuti kako raste trava,
obuklo se nebo košulja mu plava,
proteže se more i zijeva,
kihnulo je sunce i oblaka nema.
 
Opet mogu budan sanjat sve što želim,
imam svemir ljubavi s tobom da ga dijelim,
opet kuca strana lijeva,
sretan sam jer znam opet mi se pjeva.
 
Vratio sam se živote,
otjero sam dane sive,
imaš li za mene još ljepote,
vratio sam se opet među žive!
 
Opet sreća tragove mi prati,
a do kada tko to može znati,
sve dok u meni živi nada,
život je lijep, život je sada.
 
Vratio sam se živote...

                                                                                               Kemal Monteno
 
bomba-estrogena @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 61 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 14, 2008

A JE TO kad šutiš cijeli dan i ja odgonetavam koji ti je kurac. Ne čitam misli i od silnog truda prije ću se usrat nego shvatit. Ni šiš ne pomaže, ne postajem poglavica koji sjedi, lebdi ili postaje sveznajući medij. Ne ide. Ni još jedna pljuga ne pomaže jer me gledaš pogledom Marilyn Mansona pa si zbrajam sve riječi, analiziram dodire i geste Kaj sam opet usrala?  Nabrajam sama sebi što nisam pa se ispričavam u slučaju da jesam. Nije ni to. Fak.
A JE TO je u tvom ponašanju crva u guzici Sad bi ti nešto rekao, a neću jer bi trebala znati  pa skačeš ko skakavac po kući što dalje od mene. Odustajem. Što god kažem, ne valja. Kad te taknem, ne valja. Kad se pomaknem, ne valja. Pizdim lagano u sebi. Prolaze sati i naša životna drama prelazi u nijemi film. Zašto? Pa ja bih valjda trebala znati. Đizs. U glavi mi je Hitchcock i napadaju me ptice. Da, da, one iste vrane mi lete oko glave. Najradije bih te čvaknula nasred čela. Čvrga možda? Manje boli.
A JE TO u mom ponašanju savršenog erotskog trilera u kojem te pitam Imaš li drugu? Jer svaki problem ovog svijeta može se ticati ili mene, ili tebe, ili nas, ili tvoje mame, ili tvoje braće, ili tvojih prijatelja, ili posla, ili novaca, ili svega toga u mojem obliku; ili neke druge žene. Sharon Stone dobila košaricu. Nema druge.
A JE TO u tvojoj rečenici Ako ti kažem, naljutit ćeš se. Uz sve svoje kvalitete, postaje savršeni profiler nekog sci-a. - Ljutit ću se svakako nakon ovakvog dana! - I zuri u mene. Opet. Da pogađam dalje? Možda je peder? Možda ga više ne palim? Možda sam mu dosadna? Možda su u šumi? Ko? DI? Odustajem. - Želim biti sam. Osjećam kako mi se gubi tlo pod nogama. Osjećaj šoka, pred nesvijest. - Sad ili inače? - Sad. - Dižem se. Oblačim tange. Osjećam se ko jeftina kurva, odjebana, ponižena. - Sad se ljutiš? - Ma ne, kaj bi se ljutila? Kaj se imam razlog ljutit?! - Znao sam da ćeš tako reagirat pa ti nisam ništa rekao. - Pa da, sad je bolje, u 10 navečer, a mogo si reć u 12 kad smo se digli i ne mučit sebe i mene cijeli dan s tim.- Onda bi me jebala s porukama.- Da vjerojatno bi jer ne znam kaj ti je. Ne čitam misli!
A JE TO se pretvara u filmski uradak kojeg još nisam vidjela.  Gledam i ne vjerujem. Ne vjerujem u ono što vidim. Da li ti to plačeš? - Previše očekujem od tebe, da znaš kaj mi je, a da ti ne kažem. - Ne mogu znati o čemu razmišljaš. - Htio bih  sve sad, a ne mogu. Jer nemam novaca. I htio bih te ženiti i gdje ću te staviti? U svoju sobu? To je sve kaj imam. Sobicu. I kad smo bili u Amsterdamu sam se osjećao da imam nešto. Da smo sami, mi, negdje i sad bi to opet. - Klupko se odmotava i svi tuđi razgovori o onim parketima, pločicama, poslu, kreditima... Peku me oči. Plačem i ja. Ne mogu te takvog gledati, ne želim, jer budemo, možemo i hoćemo!  - I ja to želim. I ja sudjelujem u tome. Nisi sam u tome!
A JE TO JE MOJ EKŠN MEN!

                               
Gledam malo cijene cigala, jeftinija košta 5kn/kom, a malo bolje izolacijske i preko 10kn/kom. - Ok, dragi, ja ću ti kuhati češnjofke za gablec.
bomba-estrogena @ 14:43 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
subota, siječanj 12, 2008

Zanimljivo je kako se prošlost ponavlja. Nikad oni sretni trenuci ne postaju sretniji. Samo stoje. Jedan je bolji, druga dva lošija. I lošiji se udvostručuju, u nekom drugom satu. Kao koraci raka i vrijeme krene naprijed pa se odbija o zid budućnosti , stisne ti šamar i baci duplo niže od zadnjeg puta kad si pala. I stojiš na dnu uvjeravajući sebe da ne želiš previše - jer se želje nikad ne ispune. A želiš. Bez riječi, bez molbi, bešumno i nijemo. Nije se ispunilo. Nije nikad. I neće! Ne voliš trenutke u tom satu, u tom vremenu, u tom koraku prema budućnosti kad je svaki tvoj korak kontroliran njegovim, a ne idu u istom smjeru. I ma kakva bila, koliko god ga voljela, koliko god voljela - ne događa se. Ne onda kad bi trebalo. (2006.)
To nije više moja priča iako se još uvijek bojim poželjeti. U toj priči glumac je postao statist. Sada sam ja ta koja kontrolira korake. I priča se razvija pa zastajkuje. Zbog mog straha. Prošlost svrbi poput rana koje zacjeljuju pa dereš po njima, grebeš produljujući agoniju. Kao kad grizeš nokte, a znaš da nije lijepo. Pušiš, a znaš da nije zdravo. Mrcvariš sebe mislima, a znaš da nije dobro prisjećati se. I trebaju ti riječi: Nisu svi ljudi isti! Ja nisam takav! Statisti će se izgubiti u anonimnosti. Marko, Zoran, Marko, Mario, Vedran, Tomislav, Matija pa opet neki Marko, nestati će u bezbroj učestalih imena. Prezime glavnog glumca s ponosom ću nositi u životnoj drami koju nam vrijeme nosi.
No, ipak osluškujem. Svaki šum, škripu guma na ledenom asfaltu. I ne čujem ništa. A mogla bih dobiti ono što želim u bilo koje vrijeme. Od nekog njega. I gledam u svjetlo, u farove auta koji lupaju previsoko u prozore. Ali ne vidim ih pa spustim pogled. A neki on bi došao. Samo da me vidi.
Nekog njega želim u Tebi. Ne pali me zabranjeno voće - vjernost je u mozgu. Želim magični sprajz da me vrati iz mrtvih. Da me oživi i probudi. Avanturistički i zločesti.  Novi i ponovljeni. Želim sex u autu i ružu za bezveze. Želim da navratiš u večeri kad se ne vidimo baš da me vidiš, u inat! Usprkos i nasuprot. Bez obzira na dogovore, planove. Želim da opet vidiš iskru u mom oku i osjetiš tutanj u prsima. Želim da drama postane akcija, da mi prirediš sajns fikšn u krevetu. Dođe mi da ti vrisnem molećivim glasom: Dragi, iznenadi me! Bojim se horora. Bojim se da se prošlost ne ponovi.

                                       
bomba-estrogena @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 46 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008

Na povratku iz Amsterdama, svratili smo u Njemačku, ponovno kod obitelji moga Dragog. Da te odmah upozorim, moja teta ti je jako šparna žena! - Ha? - Ma sam velim, znam kak ti reagiraš na neke stvari pa da se ne začudiš. Oni ti se hrane po ovim jeftinijim šoping centrima, ko Kaufland, paze jako. Primjerice, ne buš vidjela Coca-Colu kod njih nego nekaj ko kod nas ona Sky Cola. - Ok. Pa u gostima sam, ne bum se bunila. - Znam, ali... - I još nešto, nemoj se začuditi njihovim odnosima u obitelji. - Kaj? - Moj bratić ima ugovoren brak. Našli su mu ženu. Znaš da je od moje tete muž Musliman. Da mu nisu našli ženu ko zna kaj bi bilo s njim. - Kak to misliš? - Pa niš ga ne zanima u životu, samo igra plejku.. - A dobro. - I njegova žena je odgojena da služi muškarcu...
Tetu znam od ranije, često je u Hrvatskoj, no najbolje upoznaš osobu kad je vidiš u kućnom izdanju. Coca-Colu, međutim nisam vidjela. Oni piju neki mix-max iliti cola i fanta skupa. Toliko se gaziranih sokova u životu nisam napila. Upoznala sam i bratićevu ženu. Ona pa iskače iz svih prostorija ko Kosorica iz paštete s tisuću pitanja: Hoćeš ovo? Hoćeš ono? Želiš ovo? Ženska konobari po kući, a on njoj samo Daj ovo! Daj ono! Tako svi pijemo kavu, a ona jadna, a vesela - dvori, a onda se neprimjetno, kao gejša, izgubi. David Copperfield je goli kurac za nju. 
Otišli mi s njima u šoping i na pivu. Opet ona njega ispituje kaj da kupi. Pa kad ni on jadan ne zna, a što bi i znao, kad ga samo igrice zanimaju, ispituje nas. Pomalo iziritirano odgovorih - Pa ti si kuharica, izaberi! A jebote! Di bi ja stigla da ispitujem Dragog za svaki kurac. Da li bi ti više pasao peršin ili bosiljak? Bi li htio saft s paradajzom ili vrhnjem? Kolko riječi uzalud! Jedi, jebote, ak sam skuhala! Ženska je beskičmenjak, što god da sama odluči, treba potvrdu od drugih. Sve pet, drugi odgoj, druga kultura, ali da podivljaš!
Sjeli mi na pivu i ženski se piša. Naravno, i tu treba pratnju pa odoh s njom. Jedva čekam da dođemo u stan pa da se istuširam i operem kosu. Sva sam još sljepljena od puta. - Ja se perem u McDonaldsu. Moj izraz lica bio je neprocjenjiv. Za sve ostalo tu je Mastercard. Di se pereš?!?! - Pa u McDonaldsu. Tamo radim i tamo imamo tuševe. Šta'š bi doma trošila vodu koja je skupa kad se mogu tamo oprati. Ok, sad me paranoja počela prati Kak ću se sad oprat jebemu? Sjedoh za stol sva izbezumljena. Jedva sam čekala da ostanemo sami pa da mu priopčim kaj sam čula. On se nasmijao samo. To je ono o čemu je govorio.
Ručak. Pečena puretina u rolu. Teta pizdi jer joj ne valja meso. Nikad više to neću kupiti! Koliko sam samo struje potrošila za tu puru. Tražim njegov pogled preko stola. Znate feeling kad vam je neugodno, ne zbog sebe, nego zbog nekog drugog. Pokušavamo popraviti situaciju: Mi volimo puretinu, posebno pureća prsa. Niš od toga, purice više na stolu ne bu!
Bližila se ponoć i otišla sam skinuti šminku. Ženska došla za mnom: Vi ste jako umorni? - Pa i jesmo, nismo se naspavali baš, a i sutra putujemo za Hrvatsku. - Nećete vidjet kako se Edo i ja igramo? - Kaj??? - Pa mi ti tako vikendom, sve do jutra, igramo igrice. A đizs, šta me snašlo! Pa jebite se ak nemate kaj delat. Nasmijah se samo Budemo sutra vidjeli.
Vibrić u šupku me vratio u realu. Ne, mi tako ne živimo! Krstili smo novi pimpek dok su oni igrali plejku.
Doručak. Ženskica dijeli salvete uz svaki tanjur, a svekrva za njom kupi salvete: Samo njima stavi! Ja se mogu i u rukav obrisat! Samo gosti dobili salvete. Ne trebam spomenuti da se taj dan nisam tuširala jer mi bilo bed potrošit još vode. No, teta je šparna samo prema njima doma jer je svojoj sestri u Hrvatsku poslala sve i svašta, koja btw, bolje živi nego ovi gore. Jebote, i onda se mi žalimo da nemamo!
Ne bum to zaboravila. Stvarno ne bum! Ne bum nikad! Ti bilo dosadno tu? - Stvarno misliš da mi je bilo dosadno?
Kući smo se vratili oko ponoći. Natočila sam punu kadu vode i namakala se sat vremena. Jupi! Doma sam!
bomba-estrogena @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 69 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2008

U muzeju voštanih figura smo pofotkali valjda sve što pofotkati da.  Slikala sam se s Jennifer Lopez i primila je za dupe. I prdnula mi je. Dragi je bio toliko napušen da je dok se namještavao za slikanje s Bob Marley-em srušio bubnjeve. Sva sreća da nije njega srušio. Najzanimljivija je ipak bila prostorija s tematikom Pirata s Kariba. Uz svjetlosne i zvučne efekte kojima je bila zadaća dočarati oluju, u jednom se trenu voštana figura počela micati. Glumac koji je glumio gusara mahao je kukom i pokazao nam zabranu na vratima. Bilo je prkriženo srce. Dakle, ako smo htjeli kročiti u slijedeću prostoriju, nismo se više smjeli držati za ruke.

                                 

                                 

                                 
Spuštao se mrak i lutajući ulicama naišli smo na smartshop Kokopelli. U coffeshopovima se prodaje isključivo trava, hašiš, space cakes (kolačići od trave), već smotani jointovi (s duhanom i bez), a u boljima možete kupiti i sjemenke za vlastiti uzgoj. U coffeshopovima zabranjeno je točenje alkohola. Jedan od boljih je i Green House koji čak nudi svoj katalog s različitim vrstama trave i opisima podrijetla, nagrade koju je osvojila, razini THC-a, CBD-a i CBN-a te kako djeluje. U smartshopovima se uz travu može kupiti apsolutno sve što je vezano uz dozvoljene lake droge u Nizozemskoj: marihuana, kaktusi, gljive, opijum i razne biljne verzije teških droga. Zapiknuli smo se oboje za gljivu Psilocybe Tampanensis - engl. Philosophers stone koja ima učinak extascy-a. Večer je bila isplanirana. Gljive su na repertoaru.
Vratili smo se u hotel, požvakali gljive, a ja sam čitala kilometarska objašnjenja, uvjete i savjete o konzumaciji. U sjećanju mi je ostalo upozorenje: Obraćajte s gljivi s respektom, budite svjesni svoje okoline i pomognite onima koji prvi put konzumiraju gljive! Ako tako postupite, duh gljiva će vas posjetiti i pokazati vam tajne svemira! S obzirom da ih je on prije već probao, bio je u stalnom strahu kako će meni biti, da mi ne bude zlo ili me loše opere. Čekali smo sat vremena i čim sam osjetila vručinu u glavi, smjestila sam se u krevet i nisam se više micala. Tad je počeo show. Što god sam vidjela, na što god sam pomislila, smijala sam se i plakala od srca kao malo dijete. Pokrivala sam se po glavi samo da ga ne vidim jer čim je izgovorio riječ ja sam pucala po šavovima od smijeha. Duh gljiva je očito bio prisutan. Znaš kaj mi je duh gljiva rekao? Jedva izgovorim rečenicu i prasnem u 10-ominutni smijeh. - Kaj ti je rekao? - Rekao mi je di živi... Pa opet crkavam od smijeha. - I di živi? - Ispod mostića u travi. Uglavnom, gljive na mene djeluju asexualno. Sex mi nije bio ni na kraj pameti  iako se dragi šmajhlao uz mene. Bilo mi je žao što sam takva, ali je rekao da se ne može na mene naljutiti dok me gleda kako se smijem. Bio mi je bed otići i do wc-a. Ipak je to zahtjevalo barem dvije, tri minute ozbiljnosti. Oteturala sam, sjela na školjku, ali čim sam se pogledala u ogledalo, licem mi se razvukao smješak. Duh gljiva se umorio nakon pet sati i zaspao snom pravednika.
Slijedeća dva dana smo ponovno krenuli u razgledavanje. Ne sjećam se da sam ikada toliko hodala. Njemu sve izgleda blizu. To ti je tu, pogle!  - Aha, pa hodamo već sat vremena. Posjetili smo Van Goghov muzej i Rijkmuseum - nacionalni muzej. U oba muzeja zabranjeno je fotkanje. Muzeji se nalaze dalje od centra, u bogatijoj četvrti. Zgrade su novije, čišće, ljepše i u okolici je mnoštvo drugih muzeja. Muzej dijamanata, House Of Bols (pića/kokteli), muzej torbica kroz stoljeća. Htjeli smo posjetiti i Heineken pivovaru, nažalost je bila zatvorena do travnja zbog preuređenja, no posjetili smo IceBar. Temperatura u baru je -6 stupnjeva i prilikom ulaska dobivate rukavice i termo jaknu. Maksimalno dopušteno vrijeme je pola sata i na ulasku vas dočekuje aperitiv u čaši od leda. U sklopu IceBara je i HotBar, kafić fensi uređenja u kojem svakako morate probati ExtraCold Heineken. Točenu pivu kroz poseban točionik od leda.

                                 
Posjetili smo i Sex Muzej u kojem se skulpturama, lutkama, fotografijama prikazuje povijest sexa i općenito pornografije još od vremena Adama i Eve.

                                
Također smo posjetili Torture Museum u kojem su prikazane sprave koje su se koristile za vrijeme inkvizicije; od giljotine, vješala, Iron Maiden, do pojasa nevinosti. Ovdje također glumci prikazuju stanje u tamnicama te te svim silama žele dograbiti iza rešetaka.

                                           
Odmarali smo se od muzeja i hodanja na kavicama u coffeshopovima i posjetili ih 10-ak u pet dana. Uz već spomenute Green House i Barney's, bili smo u Grasshopperu, Doorsu, La Canni, Damkringu, Babi... Grasshopper je daleko najotmjeniji coffeshop, ali sa slabom ponudom trave. Također, posjetili smo i Hash Marihuana Museum u kojem se može vidjeti utjecaj marihuane na organizam, u koje se liječničke svrhe koristi, kako se uzgaja i na koji način je ljudi konzumiraju na različitim kontinentima. 

                                 
Kad smo već bili izmoreni od hodanja, krenuli smo u kanalni obilazak grada brodićem te vidjeli repliku broda Amsterdam koji je potonuo u XVII st. u vrijeme kad je Nizozemska bila jedna od jačih kolonijalnih sila, kuću Ane Frank, Rembrandtvou rodnu kuću, Nemo Znanstveni muzej te parking za bicikle na tri etaže gdje se nalazi preko 20 000 bicikla.

                                  
Crvenu ulicu smo također posjetili. Ulice su podjeljene po fetišima. S jedne strane su zgodne ženske,  s druge debeli gabori sa ogromnim cicurinama. Meni draži su bili posjeti sex shopovima i u svaki sam morala zaviriti. Naime, nisam mogla naći pimpek koji mi se sviđa. No, kad sam ga našla, taj je bio moj i ničiji! I baš sam ga ponosno nosila doma.
Vidjeli smo mnogo toga, no još više toga nismo stigli posjetiti. Dogovorili smo se da ćemo se definitvno vratiti u Amsterdam da ga vidimo u punom cvatu. Posjetili smo i Flowerplatz;  sajam gdje se prodaju tulipani, suncokreti, trava, gljive, kaktusi, no sad u zimi jedino što se moglo vidjeti bile su lukovice.
Zadnji smo dan proveli u obilasku suvenirnica i kupnji obaveznih magnetića za friđ. Sve što je bilo zeleno, htjela sam probati. Mikić od trave i pivu s travom. Koliko god sam već bila izmorena od hodanja, toliko mi je bilo krivo što se naš put bliži kraju. Bilo nam je prekrasno i nismo ni sanjali da nam može biti toliko dobro zajedno. Naime, nismo se svađali. U petak, 28.12. krenuli smo za Njemačku.
bomba-estrogena @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 48 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008

Bili na večerici u Pečenjari Remetinec. Jebat ga, nismo mi fensi šmensi Švicarci s pužima. Mi volimo mesinu, luk i kajmak. Sve preporuke jela. Jela sam punjenu vješalicu. Moram priznati da je ova večera protekla u intimnijoj atmosferi i smijanju međusobno, a ne nekome. Ah, da mi je vidit Pedera kak jede ćevape z lukom. Ti Boga, freak show.
Pouzdali smo se u GPS i Dragi je upisao put, opcija najbrži, tako da nas je draga ženska iz satelita provozala kroz Švicarsku, Belgiju, Francusku i Njemačku do Nizozemske. Znam, znam, sad Vi mislite da smo se zgubili, ali nismo; ženskica je bila u pravu. Put je protekao mirno. Mirno znači da se nismo posvadili u međuvremenu. Osim kad mi kaže da sam užasan suvozač. Zašto? Pa imaš GPS, ja mogu onda zujat kroz prozor i pjevati. Pod pjevanjem mislim na muziku koja je kompromisno propisana u njegovom autu. Dakle, ili slušam njegov house, ili opalim po Hladnom pivu i Letu 3. Oduševila sam se belgijskom autocestom koja je cijela osvjetljena. Pred jutro, na sam Badnjak, ušli smo u Nizozemsku. Opet su mi se oči počele sklapati i počela sam cendrati da odemo ubit oko na sat vremena na benzinsku. I tako bješe, ali samo pol sata jer smo postali atrakcija komunalnom radniku koji je blejio u nas pod bijelom dekicom. Od spavanja opet ništa. Dan je bio umoran, usporen, taman tek pogled na Deda Mraza me podjsećao da smo blizu, u zemlji bicikla. 

                             
Oduševili smo se prvim znakom na kojem je pisalo Amsterdam. Još malo, još malo. 

                             
GPS nas je dovezao ravno pred hotel. Naš hotel je Ibis Westcorner i nalazi se izvan centra u komercijalnoj zoni. Pri biranju hotela bilo nam je bitno da ima svoj očuvani parking koji se po mogućnosti ne naplaćuje. Amsterdam je grad na vodi isprepleten kanalima i parkirališta u samom centru gotovo i nema. Tamo gdje i postoje, ispred hotela, parkirno mjesto se plaća 25 € po danu. Parkirali smo ravno ispred ulaza i iako je check in bio do 14 h, soba nam je bila spremna. Recepcionarka nam je dala vozni red autobusne linije koja vodi do centra od našeg hotela. To je sva komunikacija koju smo imali s osobljem. Hotel preporučam! Čisto je, uredno, soba je bila odlična i wc s ogromnom tuš kabinom. Ispred naše sobe 403 na četvrtom katu bio je automat s vodom, pivom i slatkišima tako da smo usred noći samo trebali izaći kroz vrata i počastiti se.

                              
Ostavili smo kofere, presvukli se i otišli u razgledavanje. Za prvi dan odlučili smo pješačiti do centra. Kriva procjena! Pješačili smo pola sata kroz neki arapski, sirotinjski kvart. Bili smo umorni, izmučeni od puta, vrijeme je u podne bilo kao u 7 navečer. Nailazili smo na čudne ljude koji su ili nešto vukli ili su sami sa sobom razgovarali na biciklu. Dragi je izvukao svoju kartu grada s coffeshopovima i rekao da idemo u Barney's po G-13 Haze, travu koja je osvojila prvo mjesto Cannabis Cupa 2007. Ne mogu opisati koliko mi je pasao osjećaj dima u plućima. Pasalo mi je što sjedim, pijem kavu koja je btw očaj, ali mi je falio uz THC i kofein. Dobrano nas je šupilo tim više jer smo bili crknuti od nespavanja. 

                             

Prošetali smo nazad do hotela, smotali još jednu pljugu i prespavali cijeli dan. Daj pogle ovo! - Kaj? - Nesme se pušit u hotelu. - Kak se ne sme? Kad sam rezervirala se moglo. - Ne sme se od 01.12. - Ma ko ih jebe! Bacili smo pod vrata ogroman ručnik, otvorili prozor i nafrljili klimu na 30. Mislili smo navečer otići na neku poštenu večeru, ipak, Badnjak je bio no, odmah pored hotela je Burger King tako da smo otišli prizalogajit u prizemlje. Najeli se, ponovno došli u sobu, pljugica, sex, telka i spavanac. Dva meala u BK su nas koštala 20 €. Badnjak smo, dakle, prespavali. Ta će mi večera ostati u sjećanju. I chilli cheese. Ali, zato smo ujutro već u 8 bili orni za razgledavanje grada. Cijeli dan!
Božić je započeo pljugicom. Autobusna stanica je udaljena dvadesetak metara od hotela. Danas smo prvi put došli do samog centra. Jučerašnji dan bio je loše doživljen kao i kvart u kojem smo bili. Pohrlili smo u prvi turistički ured i pokupili letke da vidimo gdje ćemo prvo. Prije mjesec dana smo preko e-baya naručili Get lost - the cool guide to Amsterdam, vodić kroz Amsterdam za mlade. Popis muzeja, coffeshopova, događanja u gradu, zanimljivosti. Nažalost, kasnio je i stigao tek kad smo otišli. Sjeli smo na kavicu i za prvi dan odlučili posjetiti ono što uopče radi na Božić. Kupili smo karte za Madam Tussauds - muzej voštanih figura, Van Goghov muzej i Nacionalni muzej. Također smo kupili karton autobusnih karata koje vrijede za bus, tramvaj i brodić-bus.
Centar grada mi je divan. Imala sam osjećaj da vrijeme stoji u tome gradu. Pogled na fenjere, kamene parkove i mahovinom obrasle fontane vraćalo me u prošlost. 

                              

                                

Na Badnjak i Božić Amsterdam je bio poluprazan. Promet je bio rijedak, tek je zvuk zvona s bicikla remetio tišinu. Temperatura je bila iznad nule, no propuh na raskršćima je podsjećao da smo blizu mora. Cijeli grad je na kanalima koji paralelno okružuju centar. Kao i Venecija, no nema onog romantičnog štiha. Amsterdam je bio njegova želja zbog trave jer ja biram medeni mjesec, no osjećala sam se kao doma. Gotika i renesansa tu ima prevlast, ali  ostala sam očarana gotičkim crkvama i neogotičkim građevinama. 
                                  
                                  

                                           Gotika                         Renesansa

                              

                                                 Oude Kerk (niz. stara crkva)
Šetajući od Centraal Stationa (Centralne stanice) glavnom ulicom Damrak došli smo do glavnog trga Dama gdje se nalazi Muzej voštanih figura, Kraljevska palača i Nieuwe Kerk.

                                

                                                        Madame Tussauds

                                  

                                                              Royal Palace

                                 

                                                     Nieuwe Kerk (niz. nova crkva)
bomba-estrogena @ 16:25 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008

Petak, 21. 12. bio je dočekani datum putovanja. U 10 navečer smo krenuli. Putovali smo kroz Sloveniju koja je ujedno bila najgora zemlja za putovanje jer jadni, iako su u EU, nemaju autocestu. Vrijeme je bilo ljigavo. Magla i susnježica. Oko ponoći smo ušli u smrdljivu Italiju. Cijeli potez Verona-Venecija-Milano smrdi po pokvarenim jajcima i kiselom zelju. Pametni GPS nas je skinuo s autoceste 50-ak km od Milana i preko talijanskih selendri nas doveo do Comma, gradića na talijansko-švicarskoj granici. Uglavnom, nagledala sam se palmica na samom početku Alpa. Ubijao me umor, ali od straha da on ne zaspi sam svaku minutu otvarala širom oči i zurila u njega. Ma samo ti spavaj. Vjeruj mi. Tu ne budem zaspao. Ne mogu zaspati kad svako malo moram paziti da dobro skrenem na kružnom toku. Uspavao me GPS i monoton ženski glas Nakon 100 m uđite u kružni tok i izađite na drugom izlazu. Držite lijevo... pa lijevo... Uspjela sam sklopiti oči na sekundu kad me probudio Gledaj devu! Iznad nekog sela blizu Švicarske granice, na brdašcu su napravili velike jaslice od lampica. I bile su i device! To je bilo to od spavanja. Na švicarskoj granici smo kupili vinjetu i nastavili za Zürich. Nakon grbave Slovenije i smrdljive Italije ovo je bio melem za oči i nos. Zelenilo u dolinama, snijeg u Alpama i prekrasna jezera. Odčorili smo si na nekom parkingu koji sat i nastavili. U Zürich, kod njegovog bratića smo stigli oko 10 ujutro. Popili smo kavicu, ispričali se, najeli i put u grad. Prvo smo otišli posjetiti tvornicu čokolada Lindt i nakupovali čokse za familiju i frendove. Osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Ovo je za moju mamu, ovo je za moju S. pa za moju J., ovo bu za Lukicu... Tako i on. Otišli smo popiti pivicu u centar, u stari dio Züricha i posjetili katedralu i okinuli slikice s vrha. Kad smo se vratili u stan, narafski da smo se posvadili jer kad sam umorna, priznajem, razdražljiva sam do bola. Odčorili smo si koje dve vure i odveli su nas na večeru. Eh da...

                                   

                                  

                                 

                                            

                                 

     Moja malenkost je ova lijevo... Dragi mi nije za javnost pa ga nigdje ne bute vidjeli...
                                 
Njegov bratić je simpa lik. Ima ono nešto (nekome), ali ne i meni. Dakle, nije ružan. Zvat ćemo ga Kiki! Ne Kiki kiki, onaj kiki, ne znam kakav mu je kiki, nego muško ime Kiki... Isuse, nije ni bitno! Bratić ima curu. Skroz ok. Nije ni to bitno. Oni imaju frendove. Ništa čudno, ali... Đizs! Kroz guzicu bih progovorila kad smo sjeli za stol. Odveli su nas u mali francuski restoran. Atmosfera je bila ugodna. I smješna. Meni. Smijala sam se ljudima. Priznajem svoje grijehe cijelom svijetu, smijala sam se na njihov račun. Dragi se trudio biti korektan. Trudio samo. Preko puta nas je sjedio Nizozemac imena Ramon, ali zvat ćemo ga Peder jer je očigledno peder u rozom kariranom košuljku i s rozom motorolom V3. Friz ala Don Johnson. Kasnije sam saznala da tip vozi rozi cadillac. Moj Dragi mu je bio prilično zanimljiv. Čim je saznao da idući dan krećemo za Amsterdam nudio je svoju pomoć u svim oblicima. Dao bi on i svoj broj telefona da mu se moj Dragi javi. Došlo mi se da se plačem od smeha. S naše strane sjedila je Kikijeva cura i još jedna cura koja nabada srpski. Ta je pa mene napala već u stanu s osmjehom oduševljenja. Mislim da sam već nekoliko puta spomenula da mrzim kad me ljudi opsjedaju. Da sam joj rekla goni se u kurac ona bi širom otvorila oči i usta i rekla da sam joj baš super! Zato sam ja bila pametna i sjela na rub stola. Preko puta uz Pedera i Kikija, sjedio je drugi par. Ženska s kokoticom, lakiranom jaknicom stegnutom u struku i lakiranim tenisicama s visokim džonom. Ženska je DJ. Kao. Zvat ćemo ju Marusha. Ta ne zna niš pričat osim njemačkog pa se Bogu fala nismo spominale. Slijedi njen dragi s propeler frizurom. On je menager u Microsoftu i s njim smo se nekak i Dragi i ja najviše našli. Kaj u šprehi, kaj u pušenju pljugice na balkonu. Ovo je bila parodija posljednje večere. Ja sam definitivno bila Juda.  Htjela sam ih poslikati pa da se svi zajedno smijemo, ali me je mala trunka pristojnosti spriječila.
Večera je bila odlična. Po mom. Predjelo salata, puževi i žablji kraci. Finoj dami iz Srbije i Marushi je to bilo fuj! No, Dragi, Kiki, Kikijeva cura i ja smo se davili u hrani. Ipak smo Hrvati pa znamo kaj je dobro. Za glavno jelo smo dobili pečeni mladi krumpir, divlju rižu i fondue od 5 vrsta mesa: piletina, svinjetina, teletina, janjetina i konjetina. Čim je mesina došla na stol, srce mi je bilo na mjestu. I crno vino je bilo predobro. I deserti.
Vratili smo se zajedno u stan. Po putu smo pokupili nekog Srbina od kojeg smo kupili travu. Ili kokain. Nemam pojma. Ne kupujem, samo plaćam. Bila sam mrtva umorna, spavala sam samo par sati i ni tona kokaina me ne bi oživila. Sjeli smo na trosjed, ali se ovaj put nisam izvukla. Oduševljena Srpkinja je sjela uz mene. Dragi se stisnuo uz sam rub trosjeda, no Peder se nije dao smesti pa mu se sjeo na naslon. Opet me primio smeh. I opet je on njemu nudio pomoć. Stalno, iznova. I could givu you my phone number. Do you have mobile? - Ko u filmovima, ja velim No, Dragi veli  Yes. - Isuse ***** kaj se ne znaš snać!  - Daj šuti! - Jebote, pederu nemreš reć ne! Povukla sam lajnu, popušila pljugicu i spremila se za krevet. Cirkusa mi je bilo dosta. Dragi je ostao koju minutu dulje. Peder mu je dao broj. Trebalo mi je još pol vure da se primirim od smijanja.
Ujutro sam bila ko nova. Probudili smo se prije njih i napali frižider. Smotali pljugicu, doručkovali, opet jednu popušili i ponovno legli. Prespavali smo cijeli dan. Kiki nam je obećao juhu od bundeve pa smo je jeli za večeru. Popili smo pivicu, spakirali se i prije ponoći krenuli za Amsterdam.
Večeras mi njih vodimo na večericu jer su oni za blagdane došli u Zagreb, a sutra Vas ja vodim u Amsterdam.
bomba-estrogena @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare