Moj internet dnevnik
B O M B A
Bomba nosi
Blog
četvrtak, ožujak 31, 2011

Zaustavljam se, u prolazu. Ne zadržavam se predugo nigdje. Ostajem radije doma. I misli škrto držim za sebe. Tek ih, ali samo ponekad, podijelim i s njim. Dižem bunt protiv svake suvišne riječi! Sve što trebam znati razumijem dodirom, vidim u očima... Jednostavno sam sretna!

Zaustavljam se, zaustavljam i taj film svog života. Traka je isprekidana prije vremena u kojem nismo bili mi. Skače zlato i  ne da se poštelati!  I što će mi? Odavno primjećujem razlike između B produkcije i remek djela. Između fasade i interijera. Između hladnog zlata i toplog radijatora.  Želim samo brinuti što ćemo fino pojesti i koje ćemo vino odabrati. Ne brinem što nisam kupila nove cipele jer njih će uvijek biti... I trgovina i reklama. I ponude i potražnje. I krivih ljudi. I loših filmova. Masterpiece je jedan, savršene rezolucije s našeg prozora i scenografije našeg kreveta. Mi smo klasik, neponovljivi, nezavršeni.

Svi su light motivi izbačeni, zapleti se raspleli, sve epizodne uloge odigrane i akustika izbrušena do kristala.

Za ostatak,  Frankly, my dear, I don’t give a damn!

bomba-estrogena @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, veljača 15, 2011
Pa se možda i natjeram naći vremena za sebe!

bomba-estrogena @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 12, 2009
bomba-estrogena @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 55 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 24, 2009

Odbrojavanje je počelo. Manje je od mjesec dana do svadbe. S pripremama i organizacijom smo pri kraju. Pozivnice su podijeljene, torta i kolači su naručeni, fotografi kapareni, matičar odrađen. Nevjesta uzima ženikovo prezime. Muči me jedino to što se ne znam potpisati novim prezimenom pa ko zaljubljena curica piskaram po papirima, salvetama, računima. Prava gospođa to be.  I još uvijek zaljubljena curica. Stan je opremljen za život i jedino što mogu reći da uživam.
Dragi puca po nekim gmo radioaktivnim bubama na igrici, ja pokušavam skontat italic na laptopu. Ne ide mi to bez miša. Mislim da ću dobiti žulj na prstu pa se nećem više ni truditi. Izgubim nit što sam htjela reći... Da uživam? Ah da. U sebi, u proljeću, suncu, njemu. U ljepoti pokrečenih zidova, mirisu lakiranog parketa i činjenici da smo to sami stvorili. Sad u potpunosti znam što znači da je kod kuće najljepše. 
bomba-estrogena @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, ožujak 21, 2009


Kad bih počela pisati, ne bih mogla stati. Ili bih, opravdavajući se da nemam vremena. I nemam. Svaku slobodnu minutu koristim da sjednem i buljim u prazno. Imam čudnu metodu meditacije. Pokušavam ne razmišljati i iz glave izbaciti tekstove pozivnica, cvijeće, cipele, njegovo odijelo, fotografa oko kojeg smo se danas posvađali i kilograme kolača. Od jučer brojimo tri mjeseca do svadbe. Jutros smo se digli u 6, a subota je. Onako iz fore. Probudimo se i samo nastavljamo film od jučer Što ćemo danas? Idemo nešto kupiti? Pa provedemo tri sata u Kiki i izađemo iz nje s minijaturnim košem za smeće za kupaonu. Stan nam se grije, parketi se rade. Kupili smo frižider, stolice (kompromisno tri crne i tri bijele), tisuću sitnica za kuhinju. Nevjerojatno je koliko me veseli što sam našla špricaljke za ulje i ocat. Nije to niš fensi, samo sam ja nespretna pa kad radim salatu, brzo meni iscuri i deci više octa. Ili ulja. Ili oboje. Presadila sam si kaktus i dobila kreativnu inspiraciju ukrasit ga srebrnim kamenčićima. Ono, da paše uz kuhinjske pločice. Sva sam si super . I luda k'o struja. I razdražljiva. I živčana. Cendrava i svadljiva. Samo da se sve to završi što prije.


bomba-estrogena @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 27, 2009

Danas mi se zvijezde smješe. Točnije mislim da urlaju od smijeha. To nisu one koje osvanu u 24 sata i primorani ste znati što su danas jele. Ne, ne, to su vam ove gore koje ipak danas nećete vidjeti. Možda vidite bijele koke. Ja ih vidim, a nisam na bijelom. Koja katastrofa! Mislim na bijele koke. Tako sam ja zvala pahuljice kad sam bila mala. Bila sam puna ideja, rekao bi moj deda da sam vudrena i navudrena, koji put ćaknuta ili šašava, a to je zato što sam kao mala pala u šaš. Kao. Kao Obelix u čarobni napitak. Obilježi te za čitav život. Uz svu svoju vudrenost i navudrenost, bila sam također uvjerena da je Tito pokopan u svakom šahtu. I to onim starim, rebrastim pa sam mu tratinčice bacala u svaki šaht. Ja sam komunističko dijete, nemrem si pomoć. A sad sam samo seljančica pa si vi mislite.
Uostalom, mala djeca imaju čudne ideje. Recimo moja R. je kao mala htjela za maškare biti pasta za zube. Takva glupost mi nije nikad pala na pamet. Ako shvaćate što želim reći, mene ništa ne može nadmašiti.
Počela sam sa zvijezdama. Ah da. Mrzim snijeg. Mrzim, mrzim, mrzim!!! Mrzim nositi buce, mrzim kad mi je zima, mrzim potkošulju i rukavice, mrzim, mrzim, mrzim... Mrgud sam i baš ga mrzim. Zujim kroz prozor jer sad zaista mogu zuriti kroz njega čak i dok pišem. Starci su me se već odrekli i počeli gospodariti po mojoj sobi kao da me više nema. Ništa nije na svom mjestu i spavam među gomilom kutija i vrećica koje čekaju preseljenje. Ali snijeg. Majku mu... Jebem. Zbog zime nemamo grijanje u stanu, zbog smrzavice radnici nisu ni dolazili, zbog snijega imamo vlagu u stanu, zbog vlage u stanu ne mogu doći parketi. I tako to krene... Pa stane pa ja još uvijek u svojoj, a nesvojoj sobi drkam po kompu. I zurim u bijele koke.
Zvijezde mi se smješe, da, da. Vene me bole ko staru babu, imam jebenu želju za paradajzom, čak sam i sok od paradajza kupila. Kad ga nema, panika je. U torbici stoji neotpakiran test za trudnoću, ali ja čekam. Još par dana. Ak dođe - nisam, ak ne dođe - jebem mater Durexu (onom crvenom s vragovima) i veseloj Novoj Godini.  Kaže meni jedna draga osoba: Ko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Kaže ona meni svašta. Ne bih nikad znala da postoji pjesma o groblje, groblje ti bašto šarena. Pa nek neko veli da ja nisam normalna.
Idem gledat bijele koke.
bomba-estrogena @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009

Kaže, a znam da laže, da imam problema sa psihom. Napad je oduvijek bila najbolja obrana. Kaže, isto tako, da ga je mene strah. Kaže i opet laže. Ako nekome 1460 dana ponavljaš da cijeniš istinu i daješ je, laž je bojati se upravo nje. U svakoj svađi iznosi probleme koji su riješeni, ponovno ih analizira, stavlja pod nos. Za mene je lanjski snijeg odavno okopnio. I onaj od prije tjedan dana. Kaže, da ne ponavljam da laže, da sam bolesno ljubomorna osoba. Ljubomorna sam. Priznajem. Lagala bih kad bih rekla suprotno. I dan danas me neka imena zapeku kao usijano željezo. Obilježena. I ponovno otvorena rana. Stvarna, realna situacija.
Naravno, on nije ljubomoran. Uopče. Nipošto i nizašto. Zašto bi i bio. On mi bezgranično vjeruje. Skopaj si oko. U trenucima nečeg neobjašnjivog u strahu je od svih, nepostojoćeih likova s kojima ću se ja jebati dok njega nema, dok je na putu... U strahu da ću ga jednom izbaciti iz našeg stana. U strahu je upravo čovjek koji se ne lati reći Marš! Pička ti materina. Ne mogu te gledati. Pokupi si stvari i odi!
Nikad to nikome nisam napravila. Nikad. Nikad to tebi ne bih napravila.
Bojao se da ću ga ostaviti u dugovima. Da ništa od svega našeg nije njegovo. Poučen situacijom u svojoj obitelji. Sve je njegovo. I sve je moje. Zajednički smo stvarali, ulagali. Žrtvovali se, plakali i planirali. Stan je plod našeg rada. Našeg. Samo našeg. Nikad nisam ustuknula pred svojim odlukama. Znam što želim u životu. Znam koga želim. Da li ćeš me kao i tvoj tata vas ostaviti u dugovima?
Kaže da nikad nije imao ženu poput mene. Ja ga drkam. Konstantno. Nije došao do zaključka da do sada i nije imao ženu, niti onu koju bi tako mogao nazvati. Jedno je imati djevojku, šetati, držati se za ručice, viđati se na dva sata. U ta dva sata mogu biti savršena. Ne prdim, ne podrigujem, čak ne moram ić pišati. Smješkat ću se, pušit ti kurac i pojebat se ko životinja. Probleme ostaviti doma. Ali sad svi problemi ostaju u našem domu i htio ne htio, u njima si zajedno sa mnom.
Kaže da me ne može više trpiti, moje loše raspoloženje kad dođem doma s posla. Nisam lutka na napuhavanje koja se stalno smješka. Imam problema. Treba nam posao.Treba nam novac. I moram trpiti taj posao jer drugi nemam. Mislila sam da je moj oslonac. U svemu. Okrenuo mi je leđa kad mi je najteže.
Sjećaš li se one priče o svetinji? Ljubav, obitelj, prijatelji. I ne dam kontra njih. I da njih sada nema Mario, ja ne bih imala što jesti.
Ovih tjedan dana sam vidjela kako bi nam život izgledao da živimo zajedno, sami. Bilo je savršeno. Nadopunjujemo se u svemu. Pomažemo. Zajedno kuhamo, pospremamo, čistimo. Ide nam. I volimo se. Barem za sebe znam. I trošimo se kao zečevi. I nikad mi nije sex bio bolji. U tebi vidim Boga. Davno mi je sram i ponos ubijen. Ti si mene potrošio ravno u glavu, a ja te svejedno volim.
bomba-estrogena @ 15:32 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008

Osjećam se kao da mi se zmija zaplela oko vrata. Sve to ne bi bilo tako čudno kad ja, recimo ne bih voljela zmije. Morat ću naći neku stvarno ružnu usporedbu. Uglavnom, netko me stisnuo za vrat. Kao parazit se zaljepio, zagrizao. I ne pušta. Obični, domaći nametnik. Komarac. Vampir. Nosferatu u ljudskom obličju. Gadan prizor, čak i za mene. I opet to ne bi bilo tako čudno da ja nisam opčinjena vampirima. No, kao što su me uvijek učili stariji i bili su u pravu: ne treba se bojati mrtvih, samo živih. Dakle, moj parazit nije romantični Drakulica nego žena koja me svim silama želi izbaciti iz takta i bojim se priznati, danas joj je to uspjelo.
Osjećate li se da radite kao crv, a s druge strane vas šef (crv) izjeda? Ja se tako osjećam posljednjih dva mjeseca. Prenatrpano, pod presingom, pod stresom, s tisuću obaveza i informacija koje moram držati u glavi, a ne mogu. Ne mogu toliko. Ne ide. Trudim se da sve ide po špagi jer sam špagoviti perfekcionist, ali ne ide jer preko svojih fizičkih mogućnosti ne mogu. I šef to vidi (čitaj crv), ali pomisli zašto ne iz njega iscicati što se iscicati da, dok ne ode. Ofdrekord, kako bi to danas u Hrvatskoj rekli u pomanjkanju adekvatne hrvatske riječi ili da samo situaciji damo dozu fensi šmensi američkih dijaloga, smatram da jedan radnik za svog šefa obrtnika radi za petoricu.
Izgubila sam pojam o vremenu. I o privatnom životu. Nemam volje izaći iz kuće niti se vidjeti sa curama. Nemam se volje čak ni sa kime čuti jer ispada da se stalno žalim. Teško mi je. Baš mi je teško. Dođem doma, našpanana na sve oko sebe i jedino što želim je leći u krevet i sklopiti oči. Zaboraviti, opustiti se. I ne ide jer znam što me ujutro čeka. Depresivna sam. Priznajem. Razočarana sam jer me se ne cijeni. Jer me ne zanimaju tračevi i u njima ne želim sudjelovati. Jer se ne želim igrati pokvarenog telefona. Jer se trudim i dajem sve od sebe. I što sam dobila zauzvrat?
Plakanje. Jer ovo je četvrti dan u ovom tjednu da me zajebava i da sam došla kući plačući.
bomba-estrogena @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 19, 2008

Sutra ne radim. Šefici je umrla svekrva i imamo slobodan dan. Ja sam baš vesela. Kakva ironija. Spavat ću barem do devetke i otići na kavicu. U radnom danu! To mi je želja već jedno podulje vrijeme. Problem je jedini što mogu spavati samo onda kad znam da se moram dignuti. Kad ne moram, ne ide mi ni spavanje pa sam tako u subotu na nogama već u sedam. Pa se meškoljim, kašljucam, teško dišem, zurim u njega, pa se stišćem, ne bi li kojim slučajem on došao do zaključka da ni on više ne može spavati. To se naravno i desi jer sam nenadjebiva u svojim pokušajima. Onda se branim, naravno, da ja oko njega lebdim, po prstima hodam, šuljam se, samo da ga ne probudim. Mo'š mislit!
Primila me neka kriza. Ne baš srednjih godina, ali ona koja prethodi srednjim godinama. Pa tako primjećujem boricu na čelu i uporno je popunjavam nekim Phytomerovim skupim preparatom. I to bu pomoglo, mo'š mislit. I ruke su mi se iznad laktova opustile pa prije spavanja radim sklekove. Slušam o boleštinama pa ih odmah i imam. Primjećujem i da mi je kapilara pukla na nosu ko nekom alkiću. Rit i cice se još odupiru gravitaciji. U glavi mi je da imam još malo vremena. Još samo malo. Prije trudnoće bit će čišćenje od svih ilegalnih zala ovog svijeta, pa trudnoća i opet ništa, pa dojenje i opet ništa, a onda ću krasti vrijeme i skrivati se od djeteta kad ću si poželit zapalit đoju. Dijagnoza je da sam prošvikala.
Pa mi tako došlo prošli vikend da se zabavim. Pa me dragi nije uspio zabaviti. Nije shvatio zašto bih se ja zabavljala. Niti kako. Pa je došao i ovaj vikend, a ja bih se opet zabavljala. - Dobro  ****** di da ja nabavim gljive! - Nigdje, neću gljive, može bilo kaj! - Kaj bilo kaj? - Bilo kaj! Hoću bit budna cijelu noć. Znaš da sam toliko umorna da zaspim u pola deset. - Ne znam kaj hoćeš. - Bilo kaj. Može bilo kaj!!! - Kaj je tebi? - To mi je da te nema cijeli tjedan i da onda imam s tobom dva dana, a zaspim u pola  deset od umora. To mi je da kad ću bit trudna neću moći pušit, pit ni vuć. Neću u biti ništa moć! Bit ću u karanteni.  Dok se naša konverzacija pretvorila u diskusiju pa u moje durenje, čovjek je shvatio muškim jezikom da bih se ja danas nametala. Ženski izraz za to nemam. Ja se samo zabavljam.
Ispunio mi želju pa sam se zabavila. A on se nametao. Teško žabu u vodu naterat. Ili na speed.
Osim zaštopanog nosa, nesanice, vrtoglavice i gubitka apetita, probdjeli smo mi tako jednu od naših noći koja se desi jednom u šest mjeseci. Noć u kojoj smo iznimno pametni i razgovoljivi pa se tako ispričamo o svemu. O njegovim prijateljima, o mojim prijateljima, o Bin Ladenu i Baracku Obami, o svjetskoj krizi, o glupim filmovima i crtićima.
Mjera je bit svega. I brojke i slova. I grami.
bomba-estrogena @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008

Voliš me... Sto puta pitam. Ponavljaš.

Voliš me zato što sam ti lijepa. Imam dobro tijelo. Imam dobru rit. Jer ti uvijek fino mirišim. Jer me voliš jebat. Voliš gledat u nešto lijepo dok jebeš.  Konkluzija, sasvim objektivna kad posložimo premise.

Osjećam se kao kurva.

Voliš me zato što sam ti dobra. Bit ću dobra majka jer držim do svojih. Voliš me jer se na mene uvijek možeš osloniti. Voliš me u biti jer sam ti uvijek dostupna. Nadam se kao prioritet, ne opcija. Femme fatale je davno pokleknula pred jednostavnom ženom.

Osjećam se kao naivna dobrica.

Voliš me jer sam nježna, pažljiva i potpuno iskrena. Što ti o svemu pričam i ne znam prešutjeti. U biti sam zabavna poput lošeg humora. Smješkaš se, i kad sam smješna, i kad sam stvarno smješna.

Osjećam se blentavo.

Voliš me jer si izvan sebe kad si sa mnom. Jer ne bi mogao zamisliti život bez mene. Voliš me jer si tužan kad me nema pored tebe. Voliš me zato što me jednostavno voliš najjače u cijeloj galaksiji, jer sam tvoja zvjezdica.

Osjećam se voljeno.

bomba-estrogena @ 17:29 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare